Usmjeravajući dijete na ono što želite da učini neka bude poticajno za dijete. Vi najbolje poznajete svoje dijete i znate njegov interes.
Koliko vas inspirira kad vam netko nešto zabrani? Imate osjećaj da baš sada o tome češće mislite i to vam postaje više u fokusu. Kao da baš morate napraviti to što vam je zabranjeno. Iako prije o tome uopće niste razmišljali, sada razmišljate kako da to isprobate.
Kada nešto čujemo i kada je nešto ‘zabranjeno voće’ tek tada nam postane predmet žudnje. Neka vrsta psihologije, ne nove nego još od rajskog vrta.
Znajući to, bilo bi dobro da u odgoju što manje koristite zabrane odnosno da ih s vremenom izbacite iz uporabe primjenjujući i vježbajući novu vještinu – poticanje.
Već sam prije pisala o tome kako roditelj djetetu treba biti motivator ili osoba koja ga inspirira i pokreće naprijed umjesto da je policajac koji zabranjuje i kažnjava.
Ako ste i sami odgajani kao policajac, malo će vam duže vremena trebati da se izvještite u ovoj metodi, no više će vam biti od koristi i vama i djetetu. Kada uvidite prednosti i shvatite koliko brzo postiže rezultate i sami ćete biti motivirani da je primjenjujete češće.
Radi se o usmjeravanju pažnje djetetu na ono što sami želimo. Umjesto da zabranjujemo ono što dijete radi, mi ga potičemo i motiviramo da učini ono što želimo.
Često se uhvatimo da djetetu govorimo zabrane poput: ‘Ne skači!’, ‘Ne bacaj hranu!’, ‘Ne udaraj me!’, ‘Ne skidaj odjeću!’, ‘Ne govori punim ustima!’, ‘Ne diraj to!’, ‘Ne trči na cestu!’, ‘Ne viči!’…i tako dalje.
Naš um ne čuje ne, niti ga ne doživljava. Naš um je poput Google tražilice. Kada u nju upišete ‘Ne viči!’ ona izbacuje sve o vikanju. Kada u nju upišete ‘Ne bacaj hranu!’ izbacuje sve o hrani. Kao da nije shvatila negaciju. Tako i naš um ne čuje negaciju i ne doživljava je kao nešto što ne smije već baš naprotiv, ono što treba učiniti.
Tako svaki put kada djetetu dajete zabrane ono ne čuje negaciju i učini baš ono što vi ne želite. Ili vas dijete pita ‘Zašto?’. Time što odgovorite zašto nešto ne smije, još uvijek niste dali upute što biste željeli. Ne zaboravite, vi ste motivator, osoba koja pokazuje što treba i kuda treba ići.
Što možete učiniti?
Možete dati konkretnu instrukciju djetetu što biste željeli da ono učini. Umjesto da ne učini ono što vi ne želite, recite djetetu i potaknite ga da učini ono što je bolje za dijete.
Na primjer, ako je netko iz Čakovca i želi ići u Varaždin, onda mu nećete reći ‘Nemoj ići u Prelog!’ ili ‘Nemoj ići u M. Središće!’ nego ćete dati uputu kuda treba ‘Idi za Nedelišće, pa nakon toga za Pušćine, Kuršanec i slijedi Varaždin!’.
Kada mi djetetu dajemo zabrane, mi ga fokusiramo na ono što ne želimo umjesto na ono što želimo. I zato je važno da promislite što želite kada vidite da dijete radi nešto što vam se ne sviđa i da ga usmjerite na pravi put.
Evo nekoliko primjera što se u stvari događa:
Nema točnih i krivih odgovora. Na neka će dijete reagirati a na neka neće. Ono što je važnije da potičete dijete i usmjeravate na ono što želite da ono učini a da se što manje bavite zabranama.
Usmjeravajući dijete na ono što želite da učini neka bude poticajno za dijete. Vi najbolje poznajete svoje dijete i znate njegov interes. Pohvalite ga i potaknite na novu aktivnost ili na ono što bi bilo dobro da radi.
Ovo je vještina. Što je više primjenjujete to ćete iz dana u dan biti sve bolji i bolji. Jednako tako ako svu energiju usmjeravate u davanje zabrana, sve ćete čvršće i jasnije naređivati i biti sve stroži, a rezultati će izostati, naročito kada se dijete zainati i radi po svome.
Ako sebe izvještite u tome da potičete dijete na nešto drugo, na ono što bi bilo dobro da učini ili na spretniju primjenu postojećeg, tada će dijete dobiti TOČNU UPUTU što treba i s vremenom imati sve bolje ponašanje a vaše zadovoljstvo će biti veće. To i želite na duže staze, zar ne?
Znači, dragi roditelji, i za zabrane i za poticaje trebate jednaku količinu energije, samo što će rezultati na duže staze biti bolji u slučaju poticaja.
Moj vam je savjet da se potrudite u poticanju jer je bolje za dijete i za vas. No, vi ste glavni ispod svojeg krova i na kraju ćete sami odlučiti što želite. Ovo je moja preporuka da vam s vremenom bude lakše, a da se dijete ugodnije osjeća i da dobije konkretnu uputu što treba činiti. Na vama je da olakšate sebi i djetetu promjenom svojeg ponašanja.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.