Od malih nogu uči ih se da trebamo biti sve brži, učinkovitiji, raditi na više nivoa, u isto vrijeme više stvari odnosno za to postoji suvremeni naziv multitasking.
Smatrate li sebe strpljivom osobom? Smatrate li svoje dijete strpljivom osobom? Jesu li općenito, po vašem mišljenju ljudi danas strpljiviji nego li nekada?
Generacije djece rođene na prijelazu stoljeća u stoljeće rođene su u svijetu u kojem je izumljeno Internet bankarstvo, pa ne moraju nužno čekati u redu u banci. Na pošti mogu kupiti ili pročitati sve i svašta dok čekaju, ako uopće čekaju i imaju potrebu obavljati nešto poštom jer slanje pisma traje duže nego li slanje maila, pa biraju slati poruku ili mail koji sve više postaje službena pošta.
To su djeca koja za neku informaciju ne moraju otvoriti na desetke knjiga ili enciklopedija kako bi pronašli potrebnu informaciju već će je doznati internetom u nekoliko sekundi.
To su generacije koje ne znaju za spori Internet (uključiš računalo i dok se spoji na Internet ti sebi skuhaš kavu i obaviš neki posao dok čekaš), već znaju za sve brži i brži Internet i biraju što manje čekati.
Današnjim cestama i autocestama skratilo se i vrijeme putovanja s mjesta na mjesto a ta djeca ne znaju kako je to ići na more preko Velebita, starom cestom i stajati čitav dan u koloni s kamionima i autobusima. Ili pak čitav dan i dio noći putovati vlakom do nekog mjesta na moru uz nekoliko presjedanja u mjestima o kojima si učio u školi.
Današnje generacije su prikraćene za mnoga iskustva koja imamo mi malkice stariji koji smo isprobali i čekanja u redu u običnom dućanu gdje nije bilo samoposluge i ubacivanja u kolica već si morao čekajući čuti sve što naručuju kupci prije tebe u redu dok im prodavačica donosi artikl po artikl. Danas u samoposluzi sam biraš a na kasama čekaš najduže 5 minuta, a i to je već nekima problem.
Što u konačnici radimo sa svim tim vremenom koje smo dobili ovako brzim tempom života? Odmaramo li više? Čitamo li više? Educiramo li se? Kako potrošimo vrijeme koje smo dobili dok ne čekamo u redovima, ne spajamo se na spori Internet i na putovanjima? I to potrošimo, zar ne? Čak nismo ni svjesni na što točno?
Uglavnom, kako su današnje generacije rođene u vrijeme kada ne vježbaju strpljenje od malih nogu već su osjetili brzi tempo života, njima je u interesu da si za sve što rade skrate vrijeme i odrade što brže i brže.
I zato postoji brzo učenje stranog jezika, metoda brzog čitanja knjiga, pregledavanje više izbornika na TV-u ili na računalu nekoliko programa u isto vrijeme i tome slično. Sve je podređeno njima kako bi bili što brži i navodno efikasniji.
Od malih nogu uči ih se da trebamo biti sve brži, učinkovitiji, raditi na više nivoa, u isto vrijeme više stvari odnosno za to postoji suvremeni naziv multitasking. Postoji i hrvatski izraz – višezadaćnost ili obavljanje nekoliko zadataka u isto vrijeme, u virtualnom ili u stvarnom životu.
Nove generacije tu pojavu uzimaju zdravo za gotovo jer znaju samo za to, pa će vam prosječno dijete u školi teško sjediti mirno i slušati i raditi samo jednu aktivnost ako su ga od malih nogu učili da treba raditi barem nekoliko aktivnosti u isto vrijeme.
I tako vide odrasle da tipkaju i voze, da jedu i gledaju TV, da telefoniraju dok obavljaju još neku aktivnost i tome slično. Odlično je ako je tih aktivnosti sve manje i manje, no što ako djetetu nesvjesno šaljemo poruku da je on uspješniji ako radi na nekoliko nivoa ili pak je bolji ako radi na što više nivoa. Tako dijete zapravo dobiva pogrešnu uputu za život i trudi se raditi što više aktivnosti u isto vrijeme nastojeći tako biti što uspješniji.
Je li djetetu itko objasnio da je to loše za njega i da su istraživanja pokazala da tako nećemo biti uspješniji nego baš naprotiv? Naš mozak nije stvoren za takav rad. On radi aktivnost po aktivnost.
U stvari nama multitasking daje prividnu moć da radimo na nekoliko nivoa, u stvari radimo aktivnost po aktivnost, možda samo sve brže i brže. Stavljajući sebe u situaciju da budemo sve brži i brži, u stvari pojačavamo količinu stresa u životu i zato djeca od malih nogu znaju što je stres. Ljudi koji multitaskaju kroz dan, najčešće žive stresno.
Sami sebi to čine, ne znajući koliko je to loše za zdravlje i kolika je to iluzija da gospodare životom a u stvari nije tako.
Istraživanja su pokazala kako ljudi koji multitaskaju, više griješe i kasnije izgube vrijeme koje su dobili na ispravljanje grešaka. Zato u konačnici i nemamo više vremena nego ga imamo sve manje i manje. Što vi brže živite, vremena je sve manje. Vrijeme je privid koji sami stvaramo. Što više multitaskate, to više griješite.
Žalimo se kako je sve manje kreativnosti i kreativnih ljudi. Dokazano je da multitasking guši kreativnost. Kada radite aktivnost po aktivnost, smireniji ste i opušteniji. U takvom se stanju aktivira kreativnost. U suprotnom, kada radite nekoliko aktivnosti u isto vrijeme, mozgu je iskorištena sva ‘radna memorija’ i nema vremena biti još i kreativan. To je kao kada imate na računalu otvoreno sve više prozora, računalo radi sve sporije. Što napravite? Ugasite neke prozore.
Sve se promijenilo u načinu života. Poruka koju šaljemo generacijama koje dolaze je da moraju živjeti još brže kako bi im ostalo vremena, a dokaz je da nama ne ostaje više vremena ovakvim načinom života. Stoga, očito tu nešto ne štima.
Naučimo li živjeti sporije, raditi aktivnost po aktivnost najbolje moguće s najvećim mogućim fokusom, manje ćemo griješiti, bit ćemo smireniji, zdraviji i uspješniji. Ovo nije moj zaključak nego činjenica provjerena istraživanjem. Rade testove na tom području i dokazuju kako smo produktivniji ako maknemo sve ometajuće spravice i aktivnosti i stavimo fokus samo na jednu jedinu aktivnost.
Ono što ćemo najprije primijetiti je kako će nam to biti teško jer smo drugačije naučeni. Što mislite kako je tek djeci koja ni ne znaju drugačije?
Kada uče, neka samo uče. Kada čekaju, neka samo čekaju. I vi, kada radite jedan posao, radite samo to. Isključite televizor u domu. Ne mora raditi dok vi obavljate neki posao ili jedete. Dajte sebi zadatak da nećete pogledavati u mobitel narednih pola sata ili dok ne obavite posao.
Fokus i strpljenje se vježbaju snagom volje. Sami sebe trebate trenirati da shvatite koliko smo već ugroženi multitaskingom. Djeca uče od nas promatrajući, a mi nismo ni svjesni koliko je naš multitasking otišao daleko i uzeo maha u našem životu.
Zato, krenimo od sebe. Vježbajmo najprije svoj fokus, a onda to isto naučite i svoje dijete. Bit će otpora u početku (i s vaše strane i od djeteta) jer su to navike koje imamo a svaka promjena navike nije laka i nailazi na otpor. Potrebno je mjesec do dva aktivnog napora da uspijemo u svojem naumu.
Ovo je odlično i za vas i za dijete, no treba vremena da se sprovede u praksi i učini nešto što je bolje za zdravlje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Želite li više raditi na sebi, a žena ste, pozivam vas na program za žene koji će biti 16. lipnja u Čakovcu. Više informacija možete dobiti na mojem webu.
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.