Imela crvena poznatija kao božikovina (lat. Viscum), je zimzeleni poluparazitski biljni rod iz porodice Santalaceae. Raširena je po Europi, Aziji, Africi i Australiji...
Ovom rodu pripada preko 100 vrsta ove biljke. Imela raste u
obliku okruglastih grmića po stablima bjelogorice i crnogorice.
Ti grmovi su razgranati, dugi oko jednog metra a imaju kožaste
žutozelene listove i žutozelene je kore te bodljikavo nazubljenih
listova na rubovima. Postoje imela crvena i imela bijela.
Imela crvena je jedina vrsta božikovine koja raste kod nas,
a uglavnom je nalazimo u brdsko planinskim područjima, najčešće u
bukovim šumama.
Raste kao grm ili manje drvo visine od 5-10 metara i vrlo je
sporog rasta, ali može doživjeti starost dulju od stotinu godina.
Bobice bijele imele su otrovne, bijele su boje, veličine graška,
a dozrijevaju zimi.
Njeni plodovi su ljepljivi i lako se zalijepe za koru drveta pa
onda proklijaju. Od njih se može napraviti i kućno ljepilo. I sam
njihov latinski naziv znači lijepilo za ptice.
U Hrvatskoj češće raste vrsta bijela imela (V. album) i nekoliko
njezinih podvrsta. Ljekoviti su joj listovi i cvjetovi. Vršci
grančica se beru na početku proljeća i suše, a njezini ekstrakti
koriste se u liječenju zloćudnih tumora. Moderna medicina
priznaje lejkovita svojstva ove biljke i koristi je kao
dodatnu terapiju kod liječenja karcinoma, hepatitisa C i HIV-a.
Imela crvena posjeduje jako puno ljekovitih tvari: glikozid
viskalbin,viscin, hlapivi alkaloide, poput smole visciflavin, uz
holin i jedan ester holina i djelujuću tvar koja snižava
tlak krvi, vitamin C, glukoza, inozit, škrob, ulje, kiseli i
neutralni saponin, oleanolna kiselina, stearin, octena i
palmitinska kiselina, kalcij, kalij, dosta fosforne kiseline
i drugo.
Iako crvenu imelu povezujemo s Božićem, njome se ne ukrašavaju
crkve jer se smatra kao poganim ukrasom.
Pretpostavlja se da je to jer je Božić kao takav, preuzeo dosta
tradicija iz drugih kultura.
Zanimljivo je i jedno staro vjerovanje iz Francuske po kojem je
imela otrovna jer je rasla na drvetu iz kojega je napravljen križ
na kojem je Isus razapet.
Imela crvena, u narodu poznatija kao božikovina (Ilex aquifolium
L.) ubraja se među najljepše zimzelene vrste pa je stoga i jedan
od najljepših tradicionalnih božićnih i novogodišnjih ukrasa.
Postoji i zanimljivost iz doba starih Rimljana koji su
smatrali da imela crvena ima čudesnu moć i
štiti od munje, uroka i čarolija.
U narodnim običajima božikovina predstavlja zaštitu od zlih
duhova i nesreća pa se u zimskim mjesecima stavlja pred vrata, a
u vrijeme božićnih blagdana u domove, gdje treba ostati do
Svijećnice. U kršćanstvu su cvjetovi božikovine simbol Isusova
rođenja, crveni plodovi Isusove krvi, a bodljikavo lišće krune od
trnja.
Cvjetovi se razvijaju u pazušcima listova na starijim granama,
skupljeni u paštitaste cvatove. Sitni su, vrlo mirisni i
blijedožute boje, a muški i ženski cvjetovi razvijaju se na
zasebnim biljkama.
Imela crvena ima plodove, koštunice veličine zrna graška, s 4-5
sjemenki. U početku su zelene, a kada sazru sjajno su crvene
boje. Dozrijevaju u studenom i prosincu pa ostaju na granama sve
do proljeća. Ove bobice vrlo su otrovne i već nekoliko bobica
može uzrokovati trovanje.
Listovi imele crvene u narodnoj medicini koriste se u obliku čaja
ili kapi kod kašlja, prehlade, gripe, reume, gihta, artritisa,
otečenih limfnih žlijezda, bolesti probavnog sustava, žutice ili
kao diuretik.
Važno je napomenuti da i u listovima ima otrovnih tvari, pa za
navedene tegobe treba koristiti biljke koje ne zaostaju po
djelotvornosti, a nemaju štetnih sastojaka.
Imela crvena ili božikovina je ugrožena vrsta, prvenstveno zbog
sječe u dekorativne svrhe pa je tako od 1961. godine zaštićena
Zakonom o zaštiti prirode, na svim prirodnim nalazištima. Morate
znati da je zabranjeno u prirodi trgati njene grane ili čupati i
presađivati cijele biljke.
U dekorativne svrhe koriste se samo biljke iz uzgoja. Imela
crvena ili božikovina, nije osjetljiva na gradska onečišćenja se
često sadi u parkovima a s obzirom na to da je otporna na rezanje
pogodna je i za oblikovanje pa se često sadi kao živa ograda.