Posao ste odradili kada vaše dijete zbog odličnog odgoja, samostalno gasi nasilne igrice i odluči ne gledati nasilne filmove. Kada ono samo preuzima odgovornost za svoj život...
S obzirom na sve promjene koje se na svijetu dešavaju, na to koliko je povećan broj razvoda, na to da je nasilje postalo dio svačijeg života kroz crtiće i igrice, djeca su još koliko-toliko normalna.
Igračke više ne služe za igru u društvu već sve više dominiraju individualne igre. Želite li da se dijete igra s drugim djetetom, trebate ga najaviti i rezervirati termin. Želi li prije spavanja pogledati nešto na medijima, nije da ima neki izbor. U 90 posto dječjih izbora će dominirati nasilje. I s tim nasilnim zapisom u umu liježe, te tako po cijele noći sanja nasilje.
Radim u školi kao učiteljica i svjesna sam svakodnevnih situacija. Djeca mi pričaju o svojim strašnim snovima. Učim ih družiti se međusobno. U početku je to izražavanje dragosti time da lupiš drugo dijete.
Možete li zamisliti da većina djece ne zna ljubav drugačije izražavati osim time da stisne, lupi, uvrijedi…
Nedavno su mi pričali da stave ruke na oči kada vide neku ljubavnu scenu u animiranim filmovima u kinu.
Pitam ja njih tko od njih stavi ruke na oči kada je nasilna scena. Dvoje djece je diglo ruku. Ostali su se čudili o čemu pričam.
Cijeli sat smo razgovarali kako je ovo svijet nasilja u kojem dominira nasilje. Kako oni odrastaju u tome i zato im je neobično to da prekriju oči kada netko nekog poljubi.
Nasilje se polako ušuljalo u naš život i došlo do te mjere da se više ni ne biraju moralno vrijedne igre za djecu, da roditelji pred djecom igraju nasilne igre ili gledaju nasilne filmove. Postalo je ‘normalno’.
No, nije normalno! I ne smije postati normalno.
Lako je vama odraslima koji to radite sada u odrasloj dobi jer ste imali drugačije djetinjstvo u kojem nije bilo toliko toga. Njima ej teže jer to gledaju od malih nogu a prikraćeni su za ljubav. Niti ih se grli onoliko koliko bi trebalo, niti im se tepa onoliko koliko bi trebalo, niti se s njima razgovara ili komunicira onoliko koliko bi trebalo, niti se igraju društvene igre onoliko koliko bi trebalo, sve manje vide roditelje kako izražavaju međusobnu ljubav i poštovanje, a sve više u svjesniji da se ili roditelji razvode ili prijateljevi roditelji i slično. To je njihov svijet!
U što će se ta današnja djeca pretvoriti? U robote bez osjećaja ili koji neće znati izražavati osjećaje prikrivajući emocije samo da nitko ne zna kako im je iznutra.
Tako su sigurniji. Od čega? Od ljubavi? Zaštićeni su od ljubavi? U ovom svijetu dominiraju dvije osnovne emocije – ljubav i strah.
Sami sebi iskreno odgovorite – koja od ove dvije emocije dominira planetom?
Starije generacije nisu prikraćene za ljubav jer je prije toga više bilo. Ako ne u obitelji, onda na medijima. Ove današnje se filaju nasiljem koje u podlozi ima strah.
Ako se roditelji ne pobrinu da im dijete osjeti ljubav, živi ljubav, da nauči izražavati i govoriti ljubav, da koristi čarobne riječi: molim, hvala, izvoli, oprosti, da (samo)poštovanje dominira životom djeteta, da se dijete samostalno pobuni protiv nasilja i straha a prigrli ljubav, da nauči prepoznati razliku, da u obitelji svati sve ovo i da dalje širi na društvo. Bez sve ga ovoga, kakvu perspektivu ima naše društvo?
Svijet ostaje na mlađima, no pitanje je što im mi stariji ostavljamo u nasljedstvo – najgoru verziju sebe ili najbolju verziju sebe?
Ostavite im nešto zbog čega ćemo im olakšati a ne otežati život. Ostavite im ono malo ljubavi što još dominira svijetom.
Ostavite dobar trag sebe u odgoju djeteta kako bi ono s ponosom nosilo tu štafetu dalje, na svoje društvo, na svoju životnu partnericu, na svoju djecu.
Nije to teško. I ne bismo trebalo očekivati od društva da ukine sve nasilne crtiće te da ono prestane loše utjecati na našu djecu. Posao ste odradili kada vaše dijete zbog odličnog odgoja, samostalno gasi nasilne igrice i odluči ne gledati nasilne filmove. Kada ono samo preuzima odgovornost za svoj život. No, takva vrsta odgovornosti je posljedica odličnog odgoja roditelja, dobre međusobne komunikacije roditelj-dijete i izražavanje međusobne ljubavi i poštovanja.
I na kraju, možete dati sve od sebe i čini vam se da sjeme nije palo na plodno tlo. Nema veze. Barem imate mirnu savjest. Ovako, nemojte sebe dovesti u situaciju da se krivite kada za to bude prekasno, jer će vas tada i dijete kriviti.
Budite najbolja verzija roditelja i dajte sve od sebe. A kako kažu, ostalo je u božjim rukama.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.