Fotografija na kojoj mladi Bad Blue Boys preko policajaca pokazuje Dinamov dres ušla je u povijest. Njegovo ime je Danijel Baranašić i dolazi iz Palovca
– Pozdrav svima, bilo je lijepo držati dres toga dana, to je dres Joška Jeličića koji i danas čuvam, javio se Danijel Baranašić (39). On je u prvom planu na fotografiji s Valentinova 2000. godine, kad je na skupštini u Maksimiru vraćeno Dinamu ime. Živi u Palovcu, pišu 24sata.
– U klub je ušao Velimir Zajec i bile su naznake da bi se moglo nešto dogoditi. Godinama je trajala borba za Dinamo, protiv Croatije – sjeća se tih dana Danijel i dodaje: – Među nama se šuškalo da se napravi proboj na skupštinu. Htjeli smo tako napraviti dodatan pritisak. Ali ne svi, ne može 10.000 ljudi ući u prostorije kluba, nego samo neki – rekao je.
‘Fajt’ od tri sata s policijom
Probili su Bad Blue Boysi prvu, fiksnu ogradu, ali dočekala ih je montažna pred prostorijama kluba.
– Počeo je ‘fajt’ s policijom na sve strane. Čas mi njih, čas oni nas, pa probijaju, pa te navlače, pa te tjeraju… To je trajalo oko tri sata – govori Baranašić. Rado se sjeća tih dana kad je Dinamu vraćeno ime. Imao je spreman dres na kojem je promijenio grb. Ali namučio se da ispadne kako treba.
– Žiletom sam skinuo grb Croatije i našao jednu ženu da mi lijepo prišije grb Dinama. Kad ga je vratila, bio je naopačke, umjesto ‘d’ pisalo je ‘p’ i morala je ispočetka – nasmijao se.
Prepravljeni Dinamov dres Danijel je tijekom čuvene skupštine 14. veljače 2000. pokazivao preko ograde.
BBB-i su tad bili složni, kaže, danas je drugačije.
– Danas imamo tri, četiri, pet frakcija. Lijevi, desni, Mamićevi, plaćeni, neplaćeni, jeftini, ovi s kuponima… A mi smo onda bili jedna ekipa. Bilo je pijanih glava koje bi se međusobno potukle, porječkale. Danas jedni na druge pucaju, napadaju se noževima… Za koga vi navijate, zašto se na stadionu ne navija za Dinamo – zapitao se.
Smeta ga promjena navijačke scene u Hrvatskoj, tvrdi kako su kapitalizam i biznis uništili nogomet, zabranio bi ubacivanje baklji u teren, i sam je od njih mogao stradati… Pa su se sjetili kako bi mogli riješiti stvar.
– Mi smo za Velimira Zajeca jednom priredili bakljadu, gdje smo na bakljama imali ispisane brojeve. Svaka je bila markirana. Kad su se baklje dijelile, tako se pisalo ime i prezime. Onaj čija završi u terenu, platit će kaznu. Jako jednostavno. U redu, prijatelju, dobili smo 20.000 kuna od saveza, ‘ajmo prijatelju – kaže.
S Dinamom je proputovao brojna gostovanja krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godina, a posebno se sjeća gostovanja kod Manchester Uniteda u Ligi prvaka 1999.
– Englezi su nam rekli da samo 50 navijača može na trening dan uoči utakmice. No s jedne strane se Old Trafford renovirao i bile su postavljene limene ograde. Prošao sam kroz jednu i vidio Ladića kako se zagrijava. Ušao sam, rekao: ‘Ladiću, daj loptu!’ i malo smo zaigrali. Trajalo je dok nas zaštitar nije primijetio. Odmah su dotrčala trojica-četvorica i sproveli nas na fin način – priča Danijel.
Dres s početka priče Baranašić je dobio godinu ranije, nakon čuvene pobjede nad Celticom (3-0).
– Joško je bacio dres na južnu tribinu. Prije su domaći igrači često poklanjali dresove. Ne, nema tog novca za koji bih ga prodao – rekao je.
Palovec je stotinjak kilometara udaljen od Zagreba, kako ste išli na utakmice?
– Složiš si sok, uzmeš kutiju keksa koju je mama pripremila za goste. Promijeniš 12 automobila stopirajući, voziš se svakako, sjediš kraj zelja i mrkve – nasmijao se Danijel.
Utakmica Varteksa i HAŠK-a 1992. (3-3), kad je imao 12 godina i dobio dres Slavka Ištvanića, igrača HAŠK-a, Danijelu je bila prva na koju je išao. Posebno se sjeća putovanja u Split 1995., kad su Hrvatska i Italija igrale u kvalifikacijama za EP.
– Imao sam u Torcidi puno prijatelja, mi smo se poštovali. Kad je igrala Hrvatska, nikad mi nije bio problem pružiti im ruku torcidašu, popiti pivo. Za utakmicu s Italijom nas 25 osam dana bilo je dolje. Svako jutro probudio sam se u drugom stanu, svi su bili od torcidaša koji su nas primili. S njima smo tamo živjeli osam dana, igrali nogomet… U svim dućanima u kvartu Pujanke popili smo sva piva, koliko god je bilo loše kvalitete, ha, ha.
– S njima ponekad vodim i sina pokojnog prijatelja Kristijana, s kojim sam često odlazio na tekme. Sad njegov sin voli taj klub kao što ga je i tata volio – rekao je za 24sata.
Ušutkao cijelu ložu na Maksimiru
Ali jednom je Danijelu pukao film:
– Došao sam na Dinamo – Hajduk, na zapadnu tribinu, s dva nećaka, starijim sinom i prijateljevim sinom, i počelo je jako kišiti. Uzeo sam ih i premjestio u ložu. Gospodin Mamić me pitao što radim. Tamo kontrolor suđenja Dušan Kukić i današnji gradonačelnik. Ja im kažem: ‘Prijatelji moji, kad biste vi napravili krov na ovom stadionu, onda vam djeca ne bi kisnula. Ja bih vas molio da se malo pomaknete da ova djeca budu pod krovom’. Okrenuo sam se i u loži je nastao muk – rekao nam je.
Jako cijeni Vahida Halilhodžića i Nenada Bjelicu.
– On je sam odabrao igrače koje će dovesti, na kojim će pozicijama igrati, jer kuži nogomet. Viktoria? Proći ćemo. Gol u gostima velika je prednost, Dinamo ima kvalitetu, bit će pun Maksimir…, iako smo profesionalci za nešto za*ebat – kaže.
Danijel se bavi klesanjem kamena.
– Mama i tata otvorili su obrt 1989. godine, to je tradicijski zanat. Bavimo se obradom, rezanjem kamena. Imamo kompletni pogon. Moj je rad kod spomenika ispod zapadne tribine, među prvim radovima je moj šal. To smo s klubom navijača Bad Blue Boysa postavili u spomen na 13. svibnja 1990. i utakmicu protiv Crvene Zvezde, kad je praktički započeo rat – zaključio je.