Od 15-te godine je u nogometu, najprije kao igrač pa trener, a već je 20 godina klupski oružar. Kao nogometni talent bio je meta velikih klubova. Pred klupskim misionarima se skrio u sjenik.
Oružar NK BSK-a Josip Buhin (68) popularni Ober ili Tajo, kako ga svi od milja zovu, cijeli život je u nogometu. Prvo kao igrač pa trener, a već je dva desetljeća oružar.
Stalno je stalno s nogometašima i nogometnim travnjakom, loptama, mrežama, dresovima, kopačkama i svime što je potrebno za normalno funkcioniranje kluba za koji kaže kako mu je drugi dom pa u NK BSK Belica sve besprijekorno funkcionira kada su treninzi i utakmice u pitanju. Malo je poznato sadašnjim generacijama da je nekad Ober bio odličan nogometaš, jedan od najvećih talenata Međimurja, ali i nadaleko šire. Skroman i samozatajan Tajo nam je otkrio neke tajne njegovog nogometnog puta.
Nogomet je počeo igrati s 15 godina u juniorima BSK-a iz Belice da bi u finalnoj utakmici protiv Nedelišća postigao četiri pogotka u utakmici koju su pobijedili 4:0. Slijedio je odlazak u Polet iz Pribislavca, koji je tada igrao u Trećoj saveznoj ligi, gdje je i dalje pružao odlične igre koje su mi donijele poziv u reprezentaciju Međimurja pa i Regije.
1967. godina odigravao se je u Čakovcu republički turnir bivše države na kojem je igrao za reprezentaciju Međimurja pod vodstvo Mirka Leicha-starijeg i gdje je s 9 golova bio najbolji strijelac i proglašen za najboljeg igrača turnira. Taj nastup je skrenuo pozornost mnogih klubova pa i zagrebačkog Dinama koji mu je poslao poziv. – Ipak, ja sam želio prvo da odslužim vojni rok i da slobodno mogu otići u Zagreb – dodao je naš sugovornik. Imali ste tada mnogo ponuda?
– Mnogo me klubova željelo dovesti u svoje redove, dok su tada najuporniji bili Olimpija iz Ljubljane i Maribor. Oni su došli po mene u Belicu da bi im se sakrio u ‘škedej’ u sjenik kod Piđana starijeg da me ne nađu –rekao je kroz smijeh, a dodao je ozbiljno kako je u to vrijeme za njega bio zainteresiran bečki Rapid.
I u vojsci ste trenirali?
– Naravno. S obzirom da sam imao puno vremena jako puno sam igrao nogomet. U sobi sam bio s Nenadom Bjekovićem, tadašnjim igračem beogradskog Partizana koji me je preporučio njima gdje sam, služeći vojni rok, stalno trenirao. Željeli su me pod svaku cijenu registrirati, ali ja sam se pravdao i govorio da sam Dinamov igrač.
Sjećam se kada je u Dinamu igrao naš Međimurec Vabec koji nam je osiguravao karte i koji se s nama družio. Također, sin moga starješine imao je stan i ‘civilku’ te sam se kod njega presvlačio i igrao mali nogomet za jednu ekipu s kojom sam osvojio tada bezbroj turnira. Svi su oni bili s jako tužni kada sam odlazio doma.
Dinamo?
– Nakon odsluženja vojnog roka javio sam se prema dogovoru Dinamu gdje sam sa njima usuglasio sve pojedinosti. Sav sretan i presretan, zbog ispunjenja mog dječačkog sna, otišao sam s prijateljima malo proslaviti. Vračajući se kući motorom dogodila mi se je teška prometna nesreća te sam se osam tjedana liječio u bolnici. S tom nesrećom ugasio se i moj san da ću obući modri dres – dodao je sa suzom u oku. Nakon toga?
– Vratio sam se u BSK gdje sam u početku branio, a kasnije i igrao. 1982. godine osvojili smo prvo mjesto u Međimurskoj ligi, a ja sam s 34 pogodaka bio najbolji strijelac kluba. Još kratko sam igrao u Međužupanijskoj ligi, pa u veteranima da bi potpuno prestao sa igranjem.
I nakon toga ste u klubu?
– Naravno, u početku trener juniora te seniora s kojima sam postizao zapažene rezultate pa član Upravnog odbora da bi kasnije i postao oružar gdje sam se već dvadesetak godina.
Pitamo ga što mu najviše ‘golica’ sjećanje …?
– Puno se toga lijepoga i značajnog dogodilo, ali se najviše sjećam poziv u zagrebački Dinamo pa razdoblja kada smo bili prvaci 82. generacija. Nakon toga osvojeni Kup i prvenstvo odlične generacije 1990. Utakmice s pribislavskim Poletom su uvijek u ono vrijeme bili pravi spektakli gdje se je okupljao veliki broj gledatelja. Pobjede su nam donosile uvijek veliku radost, a porazi žal i tugu.
Ipak nešto posebno?
– Naravno, nedavni poklon od igrača bicikl. To me je jako razveselilo i to mi je potvrda da radim dobro i još jedanput im se najtoplije zahvaljujem.
Joža, do kada na poslovima oružara?
– Moj život je nogomet i ako mi zdravlje dopusti tako dugo ću biti u službi beličkog nogometnog kluba – rekao nam je na kraju razgovora Joža koji je u skladnom braku sa Slavicom. Imaju sina Kristijana i kćerku Kristinu s kojima se ponose.