Boris Radiković iz Murskog Središća i njegov sin Nenad iz Žabnika dijele ponos jer su među rijetkima u užem i daljnjem okruženju gdje kao suigrači dijele svlačionicu.
Bilo ih je zanimljivo gledati 3. studenog u Donjem Koncovčaku na prvenstvenoj utakmici 2.ŽNL-Skupina B gdje NK Donji Koncovčak ugostio Omladinac iz Mačkovca. Utakmica je završila 3:3, a strijelci za domaćine su bili 53- godišnji Boris Radiković jednom, dok se dva puta u listu strijelaca upisao njegov 30- godišnji sin Nenad.
Borisu su 53 godine, a posluži li ga zdravlje i dalje će igrati
nogomet sa seniorima, sa suigračima koji su od njega mlađi i po
30 i više godina, a za veterane bilo kojeg kluba ne namjerava
igrati. Želi karijeru završiti kao senior, stav je najstarijeg
međimurskog seniorskog igrača, a volio bi se sresti s vršnjakom
iz bilo kojeg dijela okruženja koji u tim godina igra za
seniore.
Poznat kao “brzanac” bio je guran na ljevokrilnu poziciju, no nije se usudio reći da mu ta pozicija, odnosno igra lijevom nogom ne odgovora. U svom matičnom klubu proveo je najmanje godina. Bio je tu tek nešto više od godine dana, a po povratku iz vojske došao je u redove NK VIKO-Omladinac iz Novog Sela Rok kada je taj klub igrao u ondašnjoj moćnoj 3. hrvatskoj ligi. Tu je proveo dvije godine, a kasnije isto toliko u čakovečkoj MTČ- Slogi.
– Bio sam na vrhuncu svoje igračke karijere, igrač kojem je u
napadu pronađeno pravo mjesto, a bilo je to desno krilo, i slovio
sam kao jedan od teško uhvatljivih igrača – kaže Boris i to
potkrepljuje podatkom da je kao srednjoškolac, polaznik negdašnje
Građevinsko-tehničke škole, bio neprikosnoveni prvak škole u
krosu. Pamti da je iza sebe ostavljao kasnije poznatog atletičara
Renata Ćuku. – Trčanje mi je još uvijek u žilama
pa ne prođe dan da minimalno ne pretrčim bar 5 kilometara,
ističe.
Nogometni put
Poslije Čakovca nogometni put Borisa vodi u Sveti Martin na Muri u NK Polet, klub u kojem je, kako kaže, proveo najljepše godine. “Nanjušio” je tada, kada su mnogi mislili da je na zalasku karijere, da se od nogometa može imati puno više koristi nego je imao do sada pa ga je put u potrazi za zaradom, koja mu je tada bila primarna, odveo u Sloveniju gdje je promijenio 3-4 kluba zadržavši se najdulje u NK Veržej koji je, kao i danas, igrao u II. državnoj ligi i to je bio njegov najveći domet u igračkoj karijeri. Sve skupa je u deželi igrao 10 godina.
– U svakom sam prijelaznom roku tražio novu sredinu, povoljnije uvjete i bolje plaćeni klub, priznaje iskreno. Povratak u Međimurje je uslijedio 2001. godine dolaskom u Prekopu gdje je prvi put startao u klubu u kojem je bio igrač i trener, a što je i danas s C-trenerskom licencom. Otkrio nam je za kraj kako mu je životna želja bila zaigrati u nekoj momčadi prve lige.
– Pokojni susjed mi je rekao da ako se to ostvari da će mi kupiti zlatni sat. Susjed je nažalost umro, od zlatnog sata nije bilo ništa pa tako niti od moje želje, rekao je u šali i za kraj i dodao s ponosom: – Moram reći, gdje god sam igrao i trenirao u svakoj su me sredini obožavali. U svakoj sam sredini zabijao golove, ne pamtim im broj… s 47 u Turčišću, s 51 u D. Koncovčaku pa ponovno četiri mjeseca u istoj sredini, ali sada s 53 godine.
Anegdota – Dedek, hodi vun!
Boris je igrao i za Mladost iz Selnice, Borac PMP iz Turčišća, Radnički iz Gardinovca i još nekim međimurskim klubovima, bio je pomoćni trener mlađih uzrasta u slovenskom NK Ljutomer.
– Kao trener imao sam mogućnost birati poziciju na kojoj ću igrati, mahom sam popunjavao prazna i kritična mjesta u momčadi postavši tako polivalentni igrač kojeg su među mladićima ipak odavale godine. Sjećam se da su mi na jednoj utakmici u Donjem Mihaljevcu rekli: ‘Dedek hodi vun, kaj se tu sramotiš!. Okrenuo sam se tada publici i rekao kako sam izuzetno ponosan što sam djed i to 8-godišnje Lorene i 6-godišnjeg Jakova.’
Rekao je da su ga u Turčišću suigrači zvali Japica i da mu
komentari sa strane i imena kojima je prozivan nisu nimalo
smetali već su naprotiv davali poticaj da mladima dokaže što se
sve može i s tim godinama kada nečemu posvetiš ljubav, kada živiš
sportski i za sport. Kazao je kako su to godine u kojima treba
duplo više trenirati kako bi se nosio uz bok s mladićima na
terenu, a da ne bi bio ismijavan. Tako je odgajao i svoje sinove
Niku i Nenada koji su također krenuli tatinim
stopama. Iako je mijenjao klubove iz svakog je odlazio uzdignute
glave i s porukom da su mi njihova vrata uvijek
otvorena.
Riječ, dvije o Nenadu
Danas 30- godišnji Nenad igračku lucidnost, osjećaj za protivničku mrežu, a nadasve skromnost i poštenje naslijedio je od tate, današnjeg suigrača u D. Koncovčaku, a počeo je kao dječarac.
– Bilo mi je 5,5 ili 6 godina kada sam prvi puta obukao malu majicu NK Polet iz Svetog Martina na Muri gdje sam bio do 12 godine – prisjeća se Nenad. Poslije ga je snaga talenta odvela u NŠ Čakovec pod trenersku palicu cijenjenje međimurske nogometne legende Ante Čepajlije kojeg će se vječno sjećati. Tamo je bio kapetan momčadi, a potom je prešao u NŠ Međimurje gdje mu je nogometnu učitelj bio Hrvoje Goričanec gdje bio do izlazne 17-te godine.
Otišao je tada kao junior u slovenski NK Ljutomer. Tamo je bio s 32 pogotka najbolji strijelac. Dvije godine je proveo u NK Odranci, članu III. slovenske lige, godinu dana bio je u jednom niže razrednom klubu u toj državi pa potom jednu sezonu u Austriji. S 24 godine vratio se u NK Polet s kojim su u dva navrata bili županijski prvaci. Proveo je kao igrač tamo četiri godine ‘doguravši’ s njima do pred vrata 3.HNL.
Kao igrač je glede poslovnih obveza morao napustiti Polet, no u njemu radi kao trener mladih naraštaja, trenutno radi s generacijom U9. Danas je polivalentan igrač, s ponosom ističe dvoje djece, 8-godišnju Lorenu i 6-godišnjeg Jakova koji su već obukli Poletove majice, a tu je i supruga Milena koja im je u svemu potpora.
Nenad o tati
– Bio mi je i ostao uzor. S njima sam se ponosio, ponosim se i danas i to pogotovo kada postigne pogodak. Pogledom me traži i prvi ga zajedno proslavljamo. Bila mi je želja da postignem upola od tate – kaže ponosno i dodaje kako je kao ‘malac’ pratio tatu na utakmicama gdje kod i kada god je mogao.
Uvijek je stajao iza gola na koji je ‘tata napadao’ i nerijetko
su zajedno proslavljali tatine pogotke. Sve to vrijeme njegovu
nogometnu ‘ispovijed’ slušao je tata Boris iz čijeg se pogleda
dalo naslutiti njegovo zadovoljstvo jer se sinove želje
pretvaraju u zbilju, samo je zaboravio reći neka bude i ostane
postojan poput njega.
