- Mogu još dvije godine s reprezentacijom, ali rekao sam da sam nakon Amerike donio odluku da odem. Ne mogu podnijeti da ljudi koji dvaput u životu nisu šutnuli loptu odlučuju o mojoj sudbini - rekao je Dalić
Večernji list napravio je s Zlatkom Dalićem veliki intervju
Intervju s izbornikom Dalićem trajao je više od sat vremena,
a gotovo svakih pet minuta prekidali sugrađani Varaždinci i
drugi došljaci koji su mu htjeli stisnuti ruku i, naravno,
slikati se s popularnim trenerom reprezentacije, piše
Večernji list.
Dalić je strpljivo prihvatio svaku čestitku i svako
fotografiranje.
U utorak ga još čeka doček u rodnom Livnu, a potom odlazi u
vikendicu u Novalju, gdje se veseli ribarenju s lokalnim
stanovnicima.
Telefon mu neprestano zvoni, ali na nepoznate brojeve ne
odgovara. Aktivan je na Twitteru, njegovi pojedini tvitovi, imaju
i do 1,5 milijuna pregleda. On osobno tvita ili njegov sin kad
tata izbornik ne stigne.
Pokazao je i poruke s ponudama za trenerski posao u milijunskim
iznosima, ali konačnu odluku ostaje li u reprezentaciji još nije
donio, piše
Večernji list.
Novinarka Iva Puljić – Šego ‘izrešetala’ je
izbornika pitanjima.
Koliko ono imate godina?
Previše.
Pedeset dvije ako sam dobro upamtila?
Haha.
Izgledate znatno mlađe, i uživo, ne samo na
fotografijama.
Kad se ne sekiram (smijeh).
Bit će i livanjski geni?
Geni kameni (smijeh).
Dok smo vas fotografirali, rekli ste mi da želite svoj
život natrag?
Da, imao sam sedam-osam mjeseci mira kad sam se vratio iz
Emirata. Razumijem da je zbog Svjetskog prvenstva i rezultata
koji smo ostvarili krenula euforija i pritisak. Nije mi problem
sa svakim zastati, slikati se, popričati. Čovjeka to umori,
istina, ali i pričinjava veliko zadovoljstvo.
Prvi ste put doživjeli baš ovako velike ovacije?
I u Aziji sam imao sličnu situaciju. I tamo nisam mogao u šoping
otići a da me netko nije zaustavio i slikao se sa mnom. Ali ipak
ne ovako…
I tamo ste doveli klub u finale Azije.
Da, ali ovdje je moj narod, moja zemlja, moji ljudi, moji
prijatelji. Neusporedivo je to.
Bili ste tužni kada smo izgubili u finalu.
Jesam, i bit ću do kraja života tužan. Ostaje žal jer Hrvatska
nije svjetski prvak, a trebali smo biti pobjednici po svemu:
kvaliteti, igri… Ali, dragi Bog je htio da mi to ne osvojimo.
Nismo izgubili od bolje ekipe, nego od ekipe koja je bila
sretnija. Žal zbog toga nikada neće proći.
Kako ste spavali prije finalne utakmice, a kako poslije
nje?
Prije utakmice najmirnije u životu. To mi je bila najlakša
utakmica, došli smo u finale i igračima sam rekao neka uživaju u
igri. U smislu psihe to mi je bila jedna od najlakših utakmica.
A nakon poraza?
U hotelu smo imali završno druženje, došli su nam članovi
obitelji. Ali bio sam snužden, nisam se mogao opustiti sve dok
nismo avionom ušli u hrvatski zračni prostor. Kada sam vidio
MiG-ove koji su nas dočekali, kao da sam se probudio. Tada su
živnuli i igrači, počeli su jedni drugima potpisivati dresove iz
finala. Tada sam počeo shvaćati da smo napravili sjajnu stvar
iako je žal i dalje prisutan.
Zrakoplov vas je prije slijetanja provozao iznad Trga,
već ste iz aviona vidjeli more ljudi koji su vas čekali. Kakav je
to osjećaj?
Vidiš te MiG-ove koji prilaze, sve u tebi raste… Diže se
adrenalin, ali kad smo sletjeli… Pa prošli Buzin i s one lagane
uzbrdice vidjeli rijeku ljudi u Novom Zagrebu… Baš kako pjesma
kaže, neopisivo.
Satima ste sjedili na krovu autobusa i držali Vidu za
majicu, nije vam se ruka ukočila?
U tom smo busu bili šest-sedam sati, premoreni, neispavani.
Nestalo nam je vode, hrane, nismo mogli na WC… Ali nitko nije
ni sekunde pokazao znakove umora i nervoze. Samo se dizala
atmosfera. Polovicu sam puta bio u donjem dijelu busa, ali kad
sam vidio da je to postalo pomalo opasno jer smo došli u Savsku,
gdje smo prolazili ispod tramvajskih šina, popeo sam se na krov.
Niste mogli gledati Vidu kako skače po krovu i riskira da
padne?
Počela je i kiša, pa je na krovu već bilo i sklisko. Nisam samo
ja držao Vidu, možda jesam najviše, ali čuvali su ga i Luka i
Suba. Onda je Vida čuvao Šimu. Svatko je pazio na svakoga.
Prema igračima ste, očito, imali očinski pristup. Je li i
to pomoglo da vas prihvate kao trenera i kao autoritet?
Kao što sam već rekao, njima nije trebao čovjek koji će ih
naučiti igrati nogomet jer ga oni igraju na vrhunskoj razini.
Njima je trebao čovjek koji će ih malo posložiti, dati im
samopouzdanje, taktiku, dati im pažnju koju zaslužuju. U meni su
prepoznali da im ja kao trener mogu pomoći da postignu veliki
rezultat u reprezentaciji. Luka Modrić je napravio sve u životu
kao klupski igrač, ali u reprezentaciji dosad nije ništa
ostvario. Govorio sam im da ja vjerujem u njih i da ćemo korak po
korak doći do uspjeha. Možda mi nisu odmah vjerovali, ali nakon
utakmice s Nigerijom sve se promijenilo.
Ta je utakmica bila presudna?
Ona je bila okidač i ona je stvari stavila na svoje mjesto.
Argentina ih je posebno dignula, a nakon tih utakmica oni su
gurali mene.
U kojem smislu oni vas?
Da mogu, da žele, da će dati sve od sebe. Tada sam shvatio da nas
nitko do kraja ne može zaustaviti i da će se dogoditi nešto
veliko. Dogodila se fantazija, ali morali smo biti svjetski
prvaci. Teško će se ponoviti ovakva generacija i ovakva
situacija. Kada smo bili u Americi, dao sam izjavu koja je bila
opasna za mene. Rekao sam da imamo sjajne igrače, ali da nemamo
rezultat koji ide uz takve igrače i da nije problem samo u
izbornicima. Ne može uvijek izbornik biti kriv i igrači moraju
promijeniti neke stvari. Moraju znati da vrijede i da moraju dati
sve od sebe za reprezentaciju. Igrači su prihvatili da nije
dovoljna samo njihova kvaliteta, nego da je moraju i pokazati u
rezultatu.
Što pamtite kao teške trenutke u prilagodbi između vas i
igrača?
Prije Svjetskog prvenstva nisam ih dobro poznavao, proveli smo
samo nekoliko dana na pripremnim utakmicama u Americi. Dok s
nekim ne provedeš neko vrijeme, ne možeš steći osjećaj o čovjeku.
U reprezentaciju sam došao bez koncepta, razrađenih treninga.
Oslonio sam se na svoj osjećaj i osnovno je bilo da izgradim tim.
Sve ekipe koje su imale jake pojedince, ali nisu bile tim, ispale
su sa Svjetskog prvenstva. I Messi s Argentinom i Neymar s
Brazilom, a mi, Francuska, Belgija… išli smo dalje.
Tko je lider među igračima, je li to Modrić kao kapetan
ili…?
Svatko je na svoj način bio lider.
Koga igrači najviše slušaju osim vas?
Uvijek je kapetan taj koji prenosi njihove zahtjeve meni i moje
ideje njima. Kada sam htio nešto rješavati, onda bih zvao
Ćorluku, Rakitića, Mandžukića i Luku, to su stariji igrači s
kojima sam razgovarao o svemu prije nego što bih na kraju donio
odluku.
Je li neke igrače trebalo posebno tješiti, koji su
emotivniji, prema kojima ste morali imati poseban
pristup?
Prema svakome sam imao drugačiji pristup. Shvatio sam da nekim
igračima ne mogu nešto reći pred svima, da ne mogu sa svima isto
razgovarati. S te sam se strane dosta potrošio.
Tko vam je bio najzahtjevniji od igrača?
Možda će zvučati čudno, ali nijedan nije odbijao moja
razmišljanja. A ja ni s kim od njih nisam imao problema. Njima
nekolicini sigurno je bilo tešku, a tu mislim na Ćorluku, koji je
lider reprezentacije, ali je bio zamjena. Ljudsku kvalitetu koju
je on pokazao, to je za svaku pohvalu.
Taština kod njega nije proradila?
Ja sam odlučio da će on biti zamjena i to sam mu rekao, a on je
zaista pokazao veliku lojalnost prema meni i prema ekipi. A znam
da mu je bilo jako teško i shvaćam ga jer sam i ja bio igrač.
Zatim Milan Badelj, koji spletom okolnosti nije igrao iako je u
mojim planovima bio jedan od stožernih igrača. On je tako pametan
dečko i sve razumije, dobar je igrač, ali opet spletom okolnosti
nije igrao. Znam da mu je to teško palo, ali nijednom gestom nije
pokazao da je razočaran ili nezadovoljan. A imao je pravo jer je
prije toga bio stožerni igrač. Moram im biti zahvalan na velikoj
toleranciji i lojalnosti koju su mi pokazali. Zato im je bilo žao
kad smo se rastajali.
Je li vama rastanak bio težak nakon toliko
adrenalina?
Oduševilo me jer smo se dogovorili da nakon dočeka ne ide svatko
svojoj kući, nego idemo na večeru bez obzira na to što je doček
trajao više od sedam sati. Dakle, mi smo u ponoć, zajedno s našim
obiteljima, išli u restoran. Uglavnom se ekipa razbježi nakon
povratka s turnira.
Igračima ste dopustili da njihove obitelji budu s njima u
Rusiji?
Karantena je bila 50 dana, ako je obitelj i došla do hotela, onda
su igrači sa suprugama i djecom bili u kafiću na kavi.
Dakle, seksa tih 50 dana nije bilo?
Ne znam, nisam držao svijeću nikome (smijeh). Niti sam ijednom
igraču ulazio u sobu, oni su vrhunski profesionalci i znaju što
je za njih najbolje.
Ali niste odobrili seks?
Tih 50 dana bio je spartanski režim. Pogotovo u kampu, u šumi, u
koji nitko nije mogao doći. Obitelji su došle na kavu u Soči,
gdje smo bili u velikom hotelu. A u Moskvi, kad smo ušli u
polufinale i finale, onda sam dopustio da obitelji igrača budu s
njima u hotelu. Izolacija više nije bila potrebna jer je cilj bio
ostvaren, a uoči polufinalne i finalne utakmice trebalo je doći
do opuštanja. I zato sam pustio da im u hotel dođu obitelji, što
se pokazalo dobrim. Kad su im djeca istrčala na teren, to je bilo
prekrasno. Naježio sam se kad sam to vidio.
Koja vam je utakmica bila najteža?
Pola godine od izvlačenja parova, u mojoj se kući govorilo samo o
Nigeriji. Bila mi je već puna kapa i Nigerije i tih igrača, cilj
je bio da prođemo prvu utakmicu. To je start. Kad pogledam
cjelokupno Prvenstvo, utakmica s Danskom bila je ključ svega.
Nakon grupe rekao sam – što nam znači što smo dobili tri utakmice
u grupi ako ne prođemo osminu finala. Što smo radili, ništa,
hodali po Rusiji i ‘džaba krečili’.
Rakitićev zadnji penal s Danskom dočekali ste s glavom
među rukama?
Nisam spustio glavu jer nisam mogao gledati nego zato što smo tri
puta imali situaciju da sve riješimo tijekom utakmice. Šansa
Rebića, pa Lukin penal… Pa je li moguće da ne možemo riješiti
do pete šanse?! Sve je naopako išlo u toj utakmici, ali na kraju
je dobro završilo.
Što ste govorili igračima u poluvremenu; često bi se u
drugom poluvremenu vraćali kao druga ekipa?
Prvo se maknem na nekoliko minuta kad se spustimo u svlačionicu.
Sa svojim suradnicima napravim analizu, a njih pustim da
predahnu. Jer tih prvih pet minuta ako im govoriš, to nema svrhe.
Oni su tada još pod dojmom utakmice, pod adrenalinom, puls im je
visok… I tada bilo što govoriti nije učinkovito, a i lako može
doći do problema. Oni s terena dođu nervozni, ljutiti, bijesni.
Smiri se, odmori, skini kopačke, neka ti puls padne, onda se ja
pojavljujem. Ovisno o situaciji, ali najčešće minimalno govorim o
onome što je bilo, ali ispravljamo ono što je bilo loše. No
najvažnije je da im ja donesem mir.
Znači nema vikanja u svlačionici?
Ne, u ova dva mjeseca samo sam jednom dignuo glas.
Kada?
Na treningu prije Danske. Radili smo prekide protiv nas i nije
išlo kako treba. Pa su dečki počeli razgovarati, komentirati,
onda sam ja reagirao da je dosta i da se moraju koncentrirati.
Smatram da nema svrhe da ja vičem jer to stvara kontraefekt.
Igrači onda u meni vide nervozu, strah, pa i oni postaju takvi.
Ako u meni vide mirnoću, čovjeka koji zna kako doći do cilja,
onda se to prelijeva i na njih.
Već ste govorili da vam je vjera jako važna, jeste li na
samom turniru imali rituale vezane za molitvu?
Uvijek govorim da sam vjernik i katolik. U Livnu je moja rodna
kuća prva do crkve. Fratri su mi susjedi. Moji otac i majka tako
su me odgojili, a tako i ja odgajam svoju djecu. Ne sramim se
reći da sam vjernik, a vjera mi daje veliku snagu. Sve što sam u
životu napravio i sve u čemu sam uspio jest od dragog Boga i
vjere. Puno sam puta bio u teškim situacijama, bio sam pred zidom
i nisam vidio izlaz. Svi u takvim situacijama traže pomoć od
Boga, tako sam ga i ja prizivao. Znam da me Bog prati i da mi
daje snagu kada mi zatreba. Bog je moja velika inspiracija.
Naravno, ni ja nisam idealan, imam svojih grešaka i problema,
krivih poteza. Ali to je ljudski.
Trenutak molitve na turniru?
Na svom iPadu imam nekoliko molitvi koje čitam u hotelu prije
nego što se ukrcam na autobus uoči utakmice.
Koje su to molitve?
Zahvala Bogu za dan, molitva za uspjeh u poslu i molitva Gospi.
Kad pročitam te molitve, onda sam miran i spreman. Uvijek imam
krunicu u džepu hlača, a kada mi je teško, onda je držim u ruci.
Za vrijeme utakmica nismo vidjeli da imate krunicu u
ruci?
Ne pokazujem krunicu, nego je stisnem u šaci u džepu. Kad smo
primili gol, ne znam više od koga, krunica mi se urezala u ruku
koliko sam je jako stisnuo. Kada igrači izađu na teren, ja odem u
kut nasamo, poljubim krunicu, prekrižim se tri puta i onda izađem
na teren. I to je ritual koji svaki put napravim. Bože, pomozi.
Može netko imati nešto protiv toga, ali to sam ja.
Dio rituala je bila i bijela košulja, je li ona bila
uvijek ista ili ih imate više?
Bile su dvije bijele košulje, to su sponzorske, Joopove košulje.
U bijeloj se košulji najbolje osjećam. U njoj sam krenuo, pa je
nisam skidao do kraja turnira. Kod sportaša je izraženo
praznovjerje? Nisam ja toliko praznovjeran, ali bijelu košulju
volim.
Spominjali ste Livno i rodnu kuću, koliko vas je vaš
rodni kraj odredio?
Sve polazi od doma, od kućnog odgoja. Otac mi je bio učitelj,
poslije je radio u općini, a majka je bila kućanica. Bilo nas je
troje djece, brat i sestra stariji su od mene 10 i 12 godina. S
15 godina otišao sam od kuće u Split.
Je li teško tako rano otići od kuće?
Jest i rijetki opstaju. Odeš u veliki grad koji je pun izazova,
lako se možeš izgubiti. Kada sam iz Livna otišao u Split, samo
sam molio Boga da ne iznevjerim roditelje, da ne napravim neku
grešku i da se ne vratim u Livno. Jer ako bih se ja vratio u
Livno, to bi značilo moj poraz. To bi značilo da nisam uspio,
tako bi to bilo doživljeno u Livnu. Zato sam stalno mislio na
sutra, i to me tjeralo naprijed.
Već ste govorili da vam ništa u životu nije bilo
servirano?
Ništa u životu nisam dobio na dlanu, za sve sam se pomučio i baš
zbog toga ne dam na sebe. Bilo je trenutaka kada nisam imao
ništa. Ali o njima ne želim razmišljati. Imao sam kriza i bračnih
i ljudskih i sportskih, ali iz svega sam izašao još jači. Nikad
prvi neću nekoga dirati, ali na sebe ne dam.
Kada spominjete brak, vi ste sa svojom suprugom od rane
mladosti?
Od srednje škole.
Nije lako izdržati brak kad se tako mladi
vjenčate?
Nije lako, normalnije se rastati nego očuvati brak. Ali
tolerancija je pridonijela da smo opstali.
U svojim ste porukama na podršci zahvaljivali i
braniteljima, i vi ste sudjelovali u ratu?
Nikad to nisam htio potencirati jer je to s moje strane bilo
mizerno i neusporedivo s ljudima koji su dali svoje živote ili
izgubili članove obitelji. Kad je počeo rat, vratio sam se iz
Mostara, gdje sam igrao nogomet, u Livno. Prijavio sam se u HVO,
no ljudi su prema meni bili blagi, pa me nisu poslali na prvu
liniju, nego sam kombijem dva-tri mjeseca prevozio hranu na
ratište. Tada je Slobodna Dalmacija objavila da Stanko Poklepović
pita gdje je Zlatko, to su u Livnu vidjeli i pustili me da odem
trenirati.
Braniteljima se svidjelo što ste ih se sjetili.
Bez branitelja ne bi bilo Hrvatske, dali su sve svoje… Da nije
bilo branitelja, ne bi bilo ni ovih što pišu protiv njih. Nemam
ništa ni protiv koga, ja nisam ni lijevo ni desno, samo želim
Hrvatsku u kojoj se poštuje i cijeni emocije i zajedništvo. Mene
politika ne zanima, zanimaju me ljudi. Bio sam na Svjetskom
prvenstvu u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Poljskoj kao
navijač. Nosio sam šahovnicu i pjevao. Nisam pao s neba, igrali
smo za naše ljude koji su dali i zadnju kintu da dođu u Rusiju na
utakmice.
Jesu li vas iznenadile kritike manjeg dijela javnosti
zato što ste doveli Thompsona na Trg da vam pjeva na povratku iz
Rusije?
Umjesto da gledamo kako ćemo na valu uspjeha reprezentacije
napraviti nešto dobro za Hrvatsku, mi se pitamo tko je pjevao i
što je pjevao. Thompson je pjevao “Lijepa li si”, mi s tom
pjesmom krećemo iz hotela na stadion. Ona trešti na najjače u
autobusu. U svlačionici opet slušamo “Lijepa li si”. To je pjesma
o ljubavi, o domoljublju, Hrvatskoj. Ta je pjesma naša himna i
dečki su htjeli da nam Thompson pjeva tu pjesmu. Ne vidim u tome
ništa loše. Nikakvih tu političkih poruka nema i zašto bi nam
netko priječio da slušamo tu pjesmu. Onaj kome ta pjesma ne
odgovara nije bio na Trgu.
Thompsonu je usred pjesme “Geni kameni” isključen
mikrofon na Trgu?
Neću to komentirati.
Je li Thompson vaš prijatelj?
Da, bio sam na pet-šest njegovih koncerata. Bio sam u
Čavoglavama. Nikad ne bježim od svojih prijatelja i svojih
stavova. Poštujem sve, zvali su me iz Blica, Avaza, Kurira, svima
sam dao intervjue. Ne dijelim ljude, sa svima razgovaram i sa
svakim ću zastati, slikati se…
Luka Modrić navodno voli i jednu pjesmu Mate
Bulića?
Da, Matinu “Domu mom”. Naš je repertoar bio: “Domu mom”, “Lijepa
li si”, “Moja domovina” i “Nije u šoldima sve”.
Je li vam i predsjednica Grabar-Kitarović prijateljica?
Zajedno ste bili i na rukometnim utakmicama?
Izuzetno je cijenim i poštujem. Zajedno smo bili na rukometnim
utakmicama, tada smo se i upoznali. Ona je iskreno i bez
uvijanja, sa srcem navijala za reprezentaciju. Bilo je polemika
zato što je dolazila u svlačionicu nakon utakmica. I Angela
Merkel je dolazila k svojima pa nikome to nije smetalo. Kad je
Merkel, onda je dobro, kada je Kolinda, onda nije dobro. Gdje je
tu realnost? Shvatio bih da smo bilo koga vrijeđali ili napadali,
ali mi samo ističemo što osjećamo.
Predstavljaju li vam teret očekivanja koja su se stvorila
u vezi s vama, vi ste trenutačno sigurno najpopularnija osoba u
Hrvatskoj?
Ne znam koja su to očekivanja. Ja sam samo nogometni trener koji
radi svoj posao.
Prvo je očekivanje da ostanete u reprezentaciji?
Mogu još dvije godine s reprezentacijom, ali rekao sam da sam
nakon Amerike donio odluku da odem. Ne mogu podnijeti da ljudi
koji dvaput u životu nisu šutnuli loptu odlučuju o mojoj sudbini.
Ja sam neovisan i neopterećen, ali ne mogu dopustiti da se netko
igra sa mnom i da me za dva mjeseca opet netko smjenjuje.
Je li korijen problema u Hrvatskom nogometnom
savezu?
Zahvaljujem im na šansi koju su mi dali. Ali rekao sam stvari
koje mi smetaju. Hrvatskog izbornika mora se zaštititi kao
instituciju, ne kao Zlatka Dalića. To je tvoj izbornik, štiti ga.
Ako hoću da moj pomoćnik bude taj i taj, onda neka bude, a ne da
se za to moram boriti mjesecima. Zbog Svjetskog prvenstva nisam s
time htio izlaziti van jer sam znao da ćemo napraviti nešto
veliko, u suprotnom ne bih prešao preko toga.
Od vas su i očekivanja da budete pokretač promjena u
HNS-u?
Nisam ja taj koji će to mijenjati.
Ali vi ste dali taj pozitivni impuls koji bi trebao
dotaknuti razne društvene točke.
Sa svoje strane za Hrvatsku ću učiniti sve što mogu.
I igrači su pokazali svoj stav kada nisu htjeli da
članovi Izvršnog odbora budu u avionu s reprezentacijom na
povratku iz Rusije?
To dečke trebate pitati. Prvo, ne želim fajt ni rat, samo štitim
sebe ako me drugi ne žele zaštititi. Neke sam stvari prešutio,
ali nisam zaboravio.
Jeste li prelomili, ostajete li izbornik?
Kada sam vidio toliku pozitivu, narod koji je stao iza mene,
nemam pravo da ne preispitam svoju odluku o odlasku. Doček –
Zagreb, Varaždin, Miholjac, Split… Ne mogu ignorirati pola
milijuna ljudi i više koji su nas dočekali u Zagrebu.
Ćiro je bio treći, ali ovakve ovacije nije
dobio.
Hrvatska je konačno ono što ja hoću, emocija i zajedništvo. Samo
četiri ili pet privedenih na više od pola milijuna ljudi na
ulicama. Pa nama su se bakice vješale na bus, plakale. I sad
netko hoće to pokvariti. Sve te emocije dale su mi snagu, ali
moram biti i jako oprezan. Da, čovjek vrlo brzo može s vrhunca
slave pasti na dno.
Pogotovo kod nas, za trenutak si u blatu. Novac me ne inspirira
niti je moja motivacija.
Čitala sam da vam azijski klubovi nude plaću od pet
milijuna dolara godišnje?
Kome bilo pravo, kome krivo, ja sam drugi trener na svijetu. I ta
brojka od pet milijuna dolara godišnje za drugog trenera svijeta
je premalena.
Koliko zarađuju vrhunski treneri?
Ne znam, nisam u tom svijetu, ali sigurno od 15 do 20 milijuna
godišnje. Ne želim sipati floskule, svakome je novac bitan, ali
meni nije prvi motiv.
Je li stigla i ponuda nekog kluba iz Europe?
Trenutačno ne odgovaram na pozive s nepoznatih brojeva (haha).
Sanjate li finalnu utakmicu s Francuskom?
Ne, niti ću ikada pogledati snimku.
Je li Luka Modrić najveći igrač?
Da, i da nismo ušli u finale, on bi zaslužio tu titulu. Prvo, on
je velik čovjek.
Po čemu?
Po svojoj jednostavnosti, komunikaciji, svom teškom životnom
putu. Fantastičan čovjek.
I on je doživio kritike zbog svjedočenja u slučaju
Mamić?
Ne želim to komentirati.
Koliko je reprezentaciji značilo to što nije bilo Zdravka
Mamića?
Ne želim komentirati druge.
Što vam je rekao Deschamps nakon pobjede
Francuske?
Zlatko, prvi put si tu, sjajan uspjeh. Ja sam odgovorio da je
njemu drugi i da mu čestitam. Bio je vrlo korektan.