Dobili smo poruku Irene Vičević iz Bjelovara, a porijekla svetomarskog. ‘Viktor Kanižaj iz Donjeg Mihaljevca, trenira nogomet u Dinamu Zagreb od ove sportske godine. Prije je trenirao u Donjem Mihaljevcu i Čakovcu. Ide u 7. razred osnovne škole. Djeca/dečki su se upravo vratili iz Kuala Lumpura Malaysia sa SuperMokh Cup 2015. Tata Đuro Kanižaj je iz Donjeg Mihaljevca, mama Ana iz Svete Marije.
Za porukom smo nedavno krenuli u Donji Mihaljevec u Ulicu maršala Tita 16 gdje s roditeljima, sestrama, studenticom Sandrom (21) i srednjoškolkom Paulom (18) i 78-godišnjem djedom Franjom Kanižajem, živi “naš” 13-godišnji Viktor. Pri prvom susretu i pozdravu na um mi je pala pomisao. Jesam li upoznao novu nadu hrvatskoga nogometa, je li to nogometaš koji će uskoro “paliti i žariti” našim nogometnim travnjacima, ali onako da će svi za njega znati?
Sićušan i šutljiv dječak – mladić, za mene više dječak, nije se tako doimao. Izgled najčešće vara. A da je šutljiv, da teško dobivaš od njega odgovor doista je tako. No, tu je mama kao mama, u svakoj prilici prisutna, njegova sportska desna ruka, vjerna i vrijedna evidentičarka svih njegovih sportskih uspjeha koja je pred nas stavila brdo novinskih isječaka, fotografija i to mahom lokalnih novina gdje je praćen kao polaznik NŠ Međimurja i NK Međimurje.
A kako je počelo? – Kak i si dečki po našim dvoriščima, na igralištu NK Drava – kaže, a mama dodaje kako nije prošao nijedan dan da mu nije rekla: – Naj dugo biti na igralištu! Savjete nije slušao i dobro da je tako. Prvo je kao 8-godišnjak počeo među najmlađim igračima Drave i Čukovca 77 jer su se ta dva sela spojila nogometaše kako bi ih bilo za jednu momčad. Trenirao ih je Tomislav Lipić. Nogometni talent u njemu je na međimurskim dvoranskim natjecanjima prepoznao Damir Lepen, trener NŠ Međimurje U-10 – rekla je mama.
A kako je tekao nogometni uspon ovog donjomihaljevskog dečeca?
Zahvaljujući mami Ani filigranski točno nam je predočila kako je Viktor još 2012. godine igrao u Čukovcu, odnosno D. Mihaljevcu. Godinu poslije prelazi u Čakovec u NŠ Međimurje gdje igra za mlađe uzrasne kategorije NK Međimurja tijekom 2014. i 2015. godine. Kroz boravka u ovoj sredini “malac” je u dva navrata igrao na turniru u Međugorju. Valja istaknuti kako je bio i “meta” HNK Rijeka s kojima je u lipnju prošle godine bio na trodnevnom turniru u Ljubljani, a nedugo potom s Međimurjem u Austriji.
– Točno na svoj 12-ti rođendan, 2. veljače prošle godine bio je na prvom Dinamovom treningu u Zagrebu da bi već šest mjeseci poslije postao njihov igrač – izdvojila nam je podatak njegova mama i rekla kako će zauvijek pamtiti prvo veće inozemno gostovanje. Bilo je to 25. kolovoza kada je sa Zagrepčanima bio na jakom turniru u Moskvi.
Kako doći u Dinamo?
U razgovoru s njegovom majkom i Viktorom saznali smo kako je to plod prolaska mnogih selekcija gdje moraš odskakati od drugih, a Viktoru je to uspijevalo. Biti Dinamov u cijelosti značilo je i promjenu prebivališta, škole. Tako je Viktor u 7. razred krenuo u zagrebačku OŠ-u Ivana Filipovića koja spada u kategoriju 15 najuspješnijih u RH. Tu je vrlo dobar učenik kroz intenzivni i zahtjevni školski i nogometni rad u što je uključen dnevno od ponedjeljka do petaka, škola i po 2 sata u klubu.
Kao takav s Dinamom je od 26. do 29. studenog bio na Jesenskom turniru selekcija HNS- Makarska U-13. Ovdje je na njegovu osobnu radost, radost njegovih najbližih i Dinama proglašen najboljim igračem. Pamtit će i period od 4. do 14. prosinca kada su mladi Dinamovci sudjelovali na ranije spomenutom turniru u Maleziji.
Kako ti je u Zagrebu?
– Snalazim se. Ipak je selski dečec tak mlad došel v Zagreb. Ako mislite na školu i Dinamo – super – kaže Viktor. Za to prije svega zasluge pripisuje svojoj razrednici 7.a razreda Tei Nardelli kao i treneru u Dinamu Fabijanu Komljenoviću. Po vokaciji je “krilac”, napadač igra na poziciji lijevog i desnog krila. Jednako koristeći lijevu i desnu nogu. Ukućani su rekli kako je nogometne gene “povukao” od djeda Franje koji je sam bio dobar nogometaš pa je kao “terenac” igrao na području Karlovca za tamošnje klubove, a tata Đuro bio je nogometaš ovdašnje Drave.
Djed je bio “krilac” kojeg su zvali ‘mali brzi’ i danas govori kako ga niti zajec nije mogao dostići. – Nekaj djedu vjerujem nekaj ne – kaže Viktor i dodaje kako bi želio postati neuhvatljivi krilni napadač, no svjestan je toga da ako želi dostići svoje idole, u Dinamu je to Piaca, a na svjetskoj razini Ronaldo, još mora, kak Međimurci vele, “puno Mure proteći”.
– Mi smo toga svjesni – kaže mama Ana i kao roditelji smo mu velika podrška od trenutka kada smo ga dva puta tjedno vozili na treninge u Čakovec pa i sada kada smo u stalnom kontaktu s njegovima u školi i klubu. Treba biti uz njega, bodriti ga poticati, njegovati talent – dodala je za kraj.
Raduje se svakom dolasku kući. A Viktor tada prvo uzme loptu i na “kup dene” Davida, Frana, Petra i Dinu prijatelje iz svoga Mihaljevca ne da bi im pokazao što je novoga u nogometu kroz tjedan usvojio, već da im kaže kako je on njihov i uz njih, a oni su pak ponosni što njihov Viktor igra za Dinamo. Za njih nije važna kategorija već Dinamo…
Želimo i vjerujemo da će Viktor na tom zahtjevnom putu uspjeti. Viktor je momentalno s NŠ Dinamo u Međugorju na natjecanju “Međugorje Cup 2016”.
