Sara Kolak: ‘Bole me zglobovi od hodanja na visokim petama’

Sara Kolak, olimpijska pobjednica u bacanju koplja, s obzirom da prave pripreme još nisu počele, trenutačno je negdje između Celja gdje trenira, Ludbrega gdje živi i Zagreba gdje ide na terapiju.

Dobro da još nije morala na Madeiru gdje je održano proglašenje najbolje europske atletičarke, ali i zvijezde u usponu. A upravo je Sara bila u najužem krugu za tu drugu nagradu.

– Velika mi je čast bila što sam uopće ušla u uži izbor, ali to što rade Sandri Perković nije normalno. Ne znam što bi Sandra trebala napraviti da postane najbolja europska atletičarka. Osvojila je sve što se moglo osvojiti prošle sezone, nema nijedan poraz. Ne razumijem kakva je to politika – kaže Sara.

Za Sejšele ima vremena

Dobro je da niste dobili nagradu, barem niste trebali razmišljati o svečanoj toaleti.

– Ha-ha, istina. Iskreno, u garderobi imam samo jednu, jednostavnu haljinu koja baš i nije za svečane prilike. A štikle uopće nemam jer ih ne nosim. Bole me zglobovi od hodanja na visokim petama. Najbolje se osjećam u trenirci i tenisicama.

Sandra je iskoristila stanku nakon naporne sezone i otišla na odmor na Sejšele. A vi?

– Nisam bila na Sejšelima, niti na bilo kakvom egzotičnom otočju. Odmor mi je protekao u učenju i polaganju ispita jer sam zbog duge sezone bila u velikom zaostatku. U dva tjedna riješila sam drugu godinu i baš sam sretna zbog toga – rekla je naša najbolja kopljašica.

Nakon zlatne medalje u Riju, život vam se okrenuo gotovo naglavačke. Više je obveza, ali došle su i neke povlastice.

– Istina. Evo, dobila sam sponzorski automobil Hyundai. Onaj moj stari auto, koji se svakog trenutka mogao raspasti, sada je doma u Ludbregu. Koriste ga brat i tata. Novi auto je prava raketa. Izgleda sportski, baš kao da je napravljen za mene. Što se još promijenilo? Pa… ljudi me prepoznaju na ulici, u kafiću, traže fotografiju, autogram. Razvlače me na sto strana pa mi je to ponekad i malo naporno. No, kada u Celju počnu prave pripreme, nema me ni za koga.

Kakav je zapravo vaš radni dan u Celju?

– Dižem se u šest i kuham si kavu. Kad popijem pola šalice, već polako počinjem funkcionirati. Zatim slijede doručak, trening, ručak, odmor, trening i spavanje. I tako svaki dan, iz tjedna u tjedan.

Kako nema dvoranske discipline bacanja koplja, prvi nastupi su tek u ožujku. Nedostaju li vam natjecanja?

– Pa i ne. Koplje u dvorani, bilo bi to zanimljivo. Samo što bi te dvorane trebale biti jako visoke jer mnoge kopljašice, a pogotovo kopljaši, bacaju jako visoko. U Celju imamo dvoranu koja jednim dijelom ide u špic pa se mogu održavati treninzi. U dvorani se tehnika bacanja koplja može dobro naučiti bacanjem medicinki. A njih sam se nabacala prilično. Ah, medicinki nikad dosta. Prednost dvorane je što ne puše vjetar – napomenula je Sara.

U Celju stanuje u kući majke svoga trenera.

– Imam svoj gornji kat. Do stadiona mi automobilom treba desetak minuta. Ako mislite da mi trenerova mama kuha i pere, prevarili ste se. Ja sam sama svoja majstorica, sama si perem veš, sama si kuham. Pazim na prehranu, samo nikako da pazim i na slatko. To mi uvijek ‘pobjegne’ pa pojedem više nego što bi trebalo.

Kako provodite slobodno vrijeme u Celju?

– Često odem do jedne seoske kuće na susjednom brežuljku. Do nje se dođe pješice, a hoda se dobrih 45 minuta. Pogled je fantastičan, vidi se cijeli grad. Obično ondje odem s prijateljicom, popijemo kavu. Ljeti, dok su bile vrućine, znale smo se ondje uputiti u pet ujutro. Navečer ne izlazim uopće. To me ne zanima. Znala sam otići u kino, ali više volim kod kuće gledati kakav dobar film. Inače, u 22 sata već sam u krevetu.

Stižu nova koplja za trening

Uskoro dolaze nova koplja, ali samo za trening.

– Imam svoja dva natjecateljska koplja. Jedno, narančasto, darovao mi je Ivan Jakeljić, trener iz Splita, a drugo mi je poklonila Sandra Perković. No, nisam imala koplja za trening različitih dužina pa sam uvijek morala posuđivati od Martine Ratej, slovenske reprezentativke s kojom treniram. Nakon olimpijskog zlata, ‘probudio’ se sponzor za koplja i uskoro očekujem isporuku.

U novoj sezoni glavni vam je cilj nastup na Svjetskom prvenstvu u Londonu, sredinom kolovoza 2017. godine.

– Uz London, važan će mi biti i nastup na Europskom prvenstvu za atletičarke do 23 godine. Ići ću i na Europski zimski bacački kup. Mislim da je to negdje u Španjolskoj. Bilo bi lijepo kada bih mogla nastupiti na svakom mitingu Dijamantne lige.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije