PIŠE: Gordana Foder

Roditelji čije je dijete neuspješno krivicu bez problema svale na zlu učiteljicu

'Pa ako vam netko ružno priča o nekoj učiteljici, upitajte se što nije u redu s njegovim djetetom. Zato je važno ne uzeti u obzir ono ŠTO vam govore, već TKO vam govori.'

Pretpostavlja se da su prosvjetari pismen dio naroda. Ono, morali
bi biti. Jer poučavaju djecu, jel’? A kako ćeš druge poučavati
ako sam nešto ne znaš. Na primjer, ne znati razlikovati kada se
piše Č, a kada Ć. 

Čelnica većinskog, kako sama kaže reprezentativnog sindikata
učitelja, nedavno je na nacionalnoj televiziji ne jednom (to bi
se onda moglo svrstati pod gaf), već dvaput (dvaput je ipak
dvaput) napisala riječ ‘prosječan’ s Ć (prosjećan). Gospođa
je inače na čelo sindikata došla s radnog mjesta učiteljice
razredne nastave, tako da je s ovakvim nepoznavanjem pravopisa
direktno osramotila struku. 

Da blam bude još veći, svoje neznanje je pokušala opravdati
izjavom da je bila umorna i da nije imala naočale. I mnogi su
učitelji na kraju nastavnog radnog dana umorni pa ne rade takve
greške. I mnogi učitelji također zaborave staviti naočale, ali ne
zaborave koja kvačica ide na slovo c u kojoj riječi. Pa tako
internetom kruži slika lika gdje bez naočala vidi Č, a kad lik
stavi naočale vidi da je ipak napisao Ć. 

Stat će mnogi u obranu dotične gospođe, no svejedno ostaje dojam
da se jednom prosvjetnom radniku, poglavito na nekoj čelnoj i
istaknutoj funkciji kao što je čelna pozicija u sindikatu, takav
blam i neznanje ne bi smjeli dogoditi. Nisu prosvjetari
nepogrešivi, ali pravopis bi zaista morali imati u malom prstu. I
bez naočala. Srećom, većina je prosvjetara ipak pismena. 

Što sve može trač

Dijete treba krenuti u prvi razred osnovne škole. Mjesecima prije
tog velikog događaja krenu kružiti tračevi o tome koja je kakva
učiteljica/učitelj u školi u koju će dijete ići. Priče i tračevi
ovise o onome koji trača. Ako pitate nekoga tko ima lošu
percepciju neke učiteljice, reći će vam sve najgore o njoj,
učiteljica će prema pričama ispasti gora od samog crnog vraga.

I onda vam taj netko ‘upućeni’ da prijedlog koja bi
učiteljica bila ‘najbolja’ za vaše dijete i vi inzistirate
da dijete dođe u razred te vanzemaljski dobre učiteljice ili
nećete svoje dijete upisati u tu školu. Ne pada vam ni na pamet
pokušati, dati onoj ‘zloj i strašnoj’ učiteljici i djetetu šansu.
Jer vi ste čuli trač. A trač je zakon. Trač ne podliježe nikakvim
sankcijama, trač je ‘poželjan’ i uobičajen oblik
komunikacije i informiranja u našem društvu. 

Nekome netko može biti najbolji na svijetu, divan i krasan, dok
je drugome ta ista osoba užasna i strašna. Sve ovisi o osobnom
iskustvu i percepciji, o osobnim očekivanjima i subjektivnim
doživljajima. Svatko i doživljava neku osobu na svoj način. Samo
se Nutella sviđa svima i svi ju vole. 

Imate li roditelja čije je dijete neuspješno u školi, ne radi
zadaće i ne izvršava svoje obveze, a još je i povremeno
neprihvatljivog ponašanja te biva zbog toga prozivano i
opominjano, naravno da vam se učiteljica neće sviđati jer vam
stalno ‘sjedi na glavi’ da upozoravate dijete da radi i
izvršava obveze. Istovremeno, roditelju djeteta s kojim nema
problema bit ćete najsjajnija zvijezda na nebu.

Jer takav roditelj nema potrebe pričati ružno o učiteljici svojeg
djeteta dok će onaj čije je dijete neuspješno krivicu bez
problema svaliti na zlu učiteljicu koje se dijete boji i zato
ništa ne radi i ne zna. Svaka medalja ima dvije strane. Pa ako
vam netko ružno priča o nekoj učiteljici, upitajte se što nije u
redu s njegovim djetetom. Zato je važno ne uzeti u obzir ono
ŠTO vam govore, već TKO vam govori. 

Koliko treba vjerovati sedmogodišnjaku?

Kažu da djeca ne lažu. Možda ne lažu, ali ne govore niti potpunu
istinu zato što im pola izvjetri iz glave, a drugu polovicu
doda mašta. O lukavstvima izmišljenim da se dođe do određenog
cilja niti nećemo. 

Uzmimo kao primjer slučaj o kojem na senzacionalistički način
bruje mediji u posljednje vrijeme, a taj je da su djeca morala
učiteljici spužvom brisati cipele. Ako je to istina, onda je ta
učiteljica vrlo neinteligentna osoba jer ako spužvom brišete
cipele ostat će vam bijele fleke po cipelama, kao što ostaju
bijele fleke i na klupi, podu, bilo gdje da koristite spužvu,
umrljanu od bijele krede koja se ne da isprati. Dakle, ili
učiteljici nije stalo da ima čiste cipele ili dijete
izmišlja. 

Možda je učiteljica u šali rekla djetetu koje joj je nagazilo na
nogu neka joj sad obriše cipele, a djeca kao djeca, ne razumiju
šalu pa je sve ozbiljno shvaćeno. Da, djeca ne razumiju kada se
netko s njima šali, zato se s djecom ne valja previše šaliti u
školi jer oni tu šalu ozbiljno shvaćaju i interpretiraju je
roditeljima na svoj način, kao nešto ozbiljno i istinito. I eto
problema. 

Osim toga, kako majka koja optužuje učiteljicu zna kako dotična
sjedi za katedrom? Viri li joj kroz zidove u učionicu pa da može
tvrditi da učiteljica ne drži noge ispod katedre nego sa
strane? 

Sve u svemu, netko je u tom slučaju gadno zabrijao. Ako se nađe
da je učiteljica kriva i da je zaista tražila da joj dijete briše
cipele, treba je kazniti, a ako nije, treba kazniti onoga tko ju
je ovako ružno oklevetao. Sve dok ne postoje sankcije za klevetu
i trač,  slušat ćemo o raznim ‘skandaloznim’ događajima
iz škola. 

Ili drugi primjer. Vozi roditelj sedmogodišnjaka iz škole kući i
malac traži da roditelj stane i da mu kupi sok. Jer mu, kao,
učiteljica nije dala piti sok na užini. Pa je žedan. Jer nije
znao gdje je WC i nije vidio umivaonik u učionici pa nije mogao
piti vode. I roditelj digne dreku i kaže da ta osoba, ta
učiteljica koja ne napoji žedno dijete nije za rad s djecom.

Da, učiteljicama je baš u interesu da se većina sokova s užine
prolije u slivnike i zato ne daju djeci piti. I nikada ne
dozvoljavaju djeci piti vode kad to djeca traže. I ne žele
pokazati djetetu gdje je WC ako to dijete ne zna. I ne žele
prstom pokazati umivaonik u kutu učionice iz kojeg, gle čuda,
teče hladna pitka voda. 

Ili treći primjer. Dijete nije shvatilo koju bilježnicu treba
izvaditi i učiteljica ga je ispravila i pomogla mu izvaditi
ispravnu bilježnicu. Dijete roditelju, kako bi opravdalo svoje
neznanje i nevoljkost za odlaskom u školu, reče mami da je
učiteljica ‘jako vikala’ na one koji su krivo izvadili
bilježnicu. Majka naravno zlatu malenom sve povjeruje i eto opet
drvlja i kamenja po učiteljici. Ni krivoj ni dužnoj. 

Sve će to vjerovanje svega i svačega djeci roditeljima kad
– tad doći na naplatu. Ne kaže se uzalud da tko s djecom
liježe budi se popišan. 

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije