Danas se djecu sve više rasterećuje s nastavom, ali ona opet jauču da su opterećena. Koliko bi toga trebalo ukinuti da se ne bi osjećali opterećenima?
Škola za život
Počinje nova nastavna godina (školska godina je počela još 1.
rujna), Škola za život frontalno ulazi u sve škole, a nema još
udžbenika za sve učenike (kad će ne zna se), nema laptopa za
nastavnike (kažu oni će krajem rujna), nema tableta za učenike
(kažu oni će krajem ove godine ili u siječnju iduće godine).
Priprema vrhunska.
Kako objasniti prvašićima koji jedva čekaju sjesti u klupe i
prolistati svoje udžbenike da njih – nema! Roditeljima treba
objasniti da će ponovno morati dolaziti u školu samo kako bi
potpisali primitak udžbenika. I tako treba. Neka se odmah
naviknu, od prvih dana, na bespotrebno šetanje u školu za
svaku sitnicu. I potpisivanje svega i svačega.
Zašto djeca ne vole školu?
Nedavno je bilo ispitivanje javnog mnijenja što ljudi misle zašto
djeca ne vole školu. Prvo je pravo pitanje – a što djeca danas
uopće vole? Mala digresija: nemali broj roditelja mi se preko
ljeta žalio da je njihovoj djeci dosadno, ali i da ništa ne
žele raditi. Ne žele čitati, ne žele pomagati u kući, ne žele
pospremati svoje igračke, ne žele izaći na igru van iz kuće.
Najlakše je sjediti doma i kukati kako im je dosadno.
Jedan dio javnosti smatra da djeca ne vole školu zato što su
preopterećena. Gledajući tridesetak – četrdesetak godina
unatrag i uspoređujući, djeca su daleko manje opterećena nego što
su bila djeca tada. Tada je bila i veća satnica i dolazilo se u
suprotnim smjenama na pojedine satove. Danas se djecu sve više
rasterećuje s nastavom, ali ona opet jauču da su opterećena.
Koliko bi toga trebalo ukinuti da se ne bi osjećali opterećenima?
Djeci su opterećenje i domaće zadaće. Navodno bi sve trebali
naučiti u školi. Kako? Kako kad pola razreda ne sluša, jedna
trećina ometa nastavu, ima se po jedan nastavni sat nekog
predmeta tjedno, kako da na taj način nauče sve u školi? Kako će
steći radne navike ako im se ukinu domaće zadaće?
Radne navike
Djeca ne vole školu jer ih se oslobađa svih radnih navika kod
kuće pa im je onda teško rano ustajati, pratiti u školi nastavu i
još doma učiti. Današnja djeca su oslobođena svih obveza kod kuće
i nemaju radne navike. Veliki broj djece drži se pod specijalnim
staklenim zvonom, sve im se kod kuće popušta i dopušta i oni
jednostavno nemaju potrebnu zrelost za prihvaćanje odgovornosti
koja im je potrebna za uspješno školovanje. A poznato je da
neuspjeh dovodi do animoziteta.
Slušanje roditelja
Ako roditelji stalno nešto rogobore i izražavaju glasno negativan
stav i mišljenje o prosvjeti i prosvjetnim radnicima, naravno da
će i dijete prihvatiti takve stavove. Ako roditelj kod kuće
komentira kako je pojedini nastavnik nesposoban i lijen, dijete
će biti uvjereno da nije njegova krivica za neuspjeh već
nastavnikova, jer ga nije naučio. A kako bi to nastavnik trebao
naučiti dijete? Uliti mu znanje u glavu? Ako dijete ne surađuje
na nastavi, ako ne prati pozorno i nije aktivno, ako ne piše
domaće zadaće i ne uči, nema majci tog nastavnika koji će ga išta
naučiti. Ma koliko roditelji rogoborili. Začarani krug.
Negativan odnos i stav roditelja naveliko se preslikava na dijete
i ono tada ne voli školu jer ima kod kuće takav obrazac
ponašanja.
Djeca ne vole školu i ako su izložena stalnom pritisku da kući
moraju nositi same petice. Kad pod takvim pritiskom živiš i ideš
u školu naravno da ti nije draga. Jer ako dijete dobije manju
ocjenu od odličan, razočarat će roditelje i možda dobiti nekakvu
kaznu. Roditelji ne postavljaju pravilno ciljeve pred svoju
djecu, kupuju im nagrade za petice, a ne pojašnjavaju zašto je
važno učiti i biti na nastavi. Djeca idu u školu pod pritiskom da
moraju biti najbolji. I savršeni.
Učitelji, nastavnici profesori
Naravno da nije sve bajno. U žitu ima kukolja. Ruku na srce
i među prosvjetarima ima onih koji ne rade dobro svoj posao.
Srećom, takvi su u manjini.
Djeca se kao plaše ozbiljnih učitelja. Ne može se uvijek niti
šetati školom nasmiješen i veseo, raspoložen i ‘leptirast’. Pa će
onda neka ‘mimoza’ od djeteta imati ‘traume’ od
ozbiljnog učitelja koji ne tepa dječici već je ‘strog’ pa
traži znanje. Učenici najčešće i ne vole učitelje koji nešto od
njih zahtijevaju. Draži su im oni koji se s njima igraju i šale,
a znanje im je zadnja rupa na svirali. Roditelji pak najviše
vole učitelje koji dijele petice šakom, kapom, bez reda i zakona.
Nema veze je li petica zaslužena ili ne. Glavno da je upisana u
imenik.
A što je s djecom koja vole školu?
Ima prekrasne djece. Ima djece koja su marljiva, pristojna, koja
na vrijeme i bez gunđanja izvršavaju sve svoje obveze. Ima djece
koja su pažljiva i aktivna na nastavnim satovima, koja uvijek
dolaze spremna u školu. Ima djece koja su, vjerovali ili ne, sama
pročitala sve svoje lektire i napisala ih, kojima nisu trebali
roditelji da im čitaju i pišu lektiru. Ima takve djece. Nađe se
takvih učenika koji vole školu u svakom razrednom odjelu. Učenika
koji su savjesni i marljivi i kojima ne trebaju roditelji da
iznuđuju petice ili da gunđaju kako im je dijete opterećeno. Ta
djeca s veseljem i lakoćom obavljaju sve svoje dužnosti bez da
trepnu. I ne žale se na učitelje.
Takva djeca su naša budućnost. A ne mimozice kojima sve smeta.