Sve je u redu kad smo u stanju saslušati nečije drugačije mišljenje od našeg, a ne uplićemo se i ne namećemo svoje...
Ljudi su različiti. I sreća da je tako inače bi na ovome svijetu
bilo dosadno za poludjeti. Sve je u redu kad jedni drugima
toleriramo različitosti, kad uvažavamo drugačija mišljenja od
naših, kad civilizirano i kulturno raspravljamo.
Sve je u redu kad smo u stanju saslušati nečije drugačije
mišljenje od našeg, a ne uplićemo se i ne namećemo svoje.
Sve je u redu kad se ne pravimo najpametniji u stilu ‘samo sam ja
u pravu, svi ste ostali u krivu’, kad ne osuđujemo ‘ti si ovakav
ili onakav jer misliš tako’ i kad smo u stanju smiriti svoj ego i
spustiti ga s Velebita u Slavoniju.
Mi i oni
Čemu ovakav uvod? Pa povod je taj što sve češće po raznim
viritualnim društvenim grupama čitam međusobna klanja prosvjetara
i dijeljenja na ‘mi i oni’. I dok, recimo, medicinari jedni
drugima čuvaju leđa, prosvjetari si oči noktima kopaju.
Podijeljeni su u tisuću grupa i grupica, ili pak soliraju sa
svojim egom.
Jednu grupu čine oni koji smatraju prosvjetarski posao ‘pozivom’,
koji sade cvijeće u gumama, koji sretni skakuću svakodnevno u
školu, plaču ljeti za ‘svojom djecom’ i dovoljna im je plaća
dječji osmjesi pa im ne pada na pamet buniti se zbog
omalovažavajućih prosvjetarskih naknada za rad. Ti i takvi odlaze
na Elektru i plaćaju račune za struju pregrštom dječjih osmijeha,
zagrljajima i sretnim dječjim licima. Ovi kojima je učiteljevanje
‘poziv’ smatraju se višim rangom od onih kojima je to posao i
redovno svisoka gledaju na ‘zaposlenike’.
‘Pozvani’ provode svo slobodno vrijeme u izradi (ničim izazvani i
o svom trošku, naravno) hrpa didaktičkih materijala za svoje
učenike, lepršaju na krilima ljubavi u školu, prvi dolaze na
posao i zadnji odlaze s posla, grle se i ljube sa svojom dječicom
i svi ih vole: ravnatelji, djeca, roditelji. Kad se treba
pobuniti zbog materijalnih prava obično šute ili osuđuju
buntovnike jer ‘radite najljepši posao na svijetu, plaća nije
bitna’.
Hau jes nou! ‘Pozvani’ prosvjetari spremni su raditi ne do pune
mirovine već i do groba. (Moto: od kolijevke pa do groba
najljepše je đačko doba.) Jer njima je u školi lijepo, oni su
pronašli sebe među djecom, ne mare za maćehinski odnos sustava i
vlasti prema prosvjeti. I ne trpe one kojima prosvjeta nije
‘poziv’.
Drugu grupu čine prosvjetari koji su sa svoje dvije noge čvrsto
na zemlji, kojima je rad u školi isključivo posao. Oni korektno i
savjesno odrađuju svoj posao, ali ne uzdišu nad cvjetnim livadama
i planinskim potočićima. Svoje račune plaćaju kunama i ne mogu
prihvatiti kao platnu valutu ‘dječji osmijeh’. Odrade svoju
nastavu po peesu, odrade i kućni dio školskih poslova, ali ne
žive za školu. Ne kupuju školski pribor od svojih novaca već
čekaju da im škola osigura materijalna sredstva. Redovno se bune
i prosvjeduju u akcijama za poboljšanje statusa prosvjetara.
Koriste godišnji odmor u privatne svrhe. Raduju se mirovini i
čeznu za njom.
Te dvije grupacije, neistomišljenici, obračunavaju se redovno,
gotovo na dnevnoj bazi. I općenito su prosvjetari poznati po tome
da se rado verbalno obračunavaju s onima koji ne misle kao oni.
Pogotovo ako su iz iste branše.
Pozvani, nepozvani i oni treći
Da se vratimo na navedene dvije grupacije, onako odokativno
navedene. Jesu li ovi ‘nepozvani’ lošiji učitelji od ‘pozvanih’?
Teško. U stručnost ni jednih ni drugih ne treba sumnjati, radi se
o stavu, ne o stručnosti. Po čemu bi jedan ‘pozvani’ trebao biti
bolji učitelj od ‘nepozvanog’? Najjači su oni koji kažu da
‘nepozvani’ ne vole djecu. Zaboga, onaj koji voli djecu sjedi kod
kuće i rađa njih 10… ili je pedofil (ima jedan vic o razlici
između pedagoga i pedofila, ali guglajte, ne piše mi se). Velika
je razlika između ‘voljeti djecu’ i ‘voljeti rad s djecom’. A svi
koji se nađu u prosvjeti hoće – neće vole (ili moraju voljeti ili
barem tolerirati) rad s djecom.
Treću kategoriju čine oni koji su nekim čudima zalutali u
profesiju. Oni koji su se našli u ‘neobranom grožđu’ bez svoje
‘krivice’. Završili su nešto sasvim drugo, ni sanjali nisu da će
raditi s djecom i puf, životni okrutni put ih je bacio u školu. U
toj kategoriji su i oni koji su tek nakon fakulteta, ušavši u
razred, shvatili da im u školi nije mjesto, da to nije za njih,
ali jao prekasno.
U svakom žitu ima kukolja. I u prosvjetarskom i u liječničkom i u
drugima. Kao što ima dobrih i loših liječnika ima i dobrih i
loših učitelja. Ne moraju nužno ‘pozvani’ biti najbolji učitelji.
Ne moraju nužno ni ‘nepozvani’ biti loši učitelji. Prebirati
kukolje od žita nije lak posao. Nitko ga niti ne želi raditi.
Zato je vječno svađanje među ‘mi i oni’ prosvjetarima zaista
bespotrebno i beskorisno.
Sramota od sindikata
Ne svađaju se samo ‘pozvani’ i ‘nepozvani’ prosvjetari oko
ljubavi prema poslu i prema dječici. Podjela je i među
sindikalistima. Osnovne škole imaju dva sindikata. Većinski
sindikat i manjinski sindikat. I umjesto da se sindikati slože i
udruže, umjesto da se prosvjetari slože i udruže, sindikalni
čelnici tjeraju vodu svaki na svoj mlin bacajući blato na mlin
onog drugog sindikata. Kad krenu s pljuvanjem jedni po drugima
jedina je asocijacija na scenu iz filma ‘Družba Pere Kvržice’ kad
su zločesti dečki bacali blato na lijepo uređeni mlin koji su
neki drugi dečki uredili.
Točno tako se ponašaju sindikati. Pa se s pravom postavlja
pitanje: kome ti sindikati služe? Jesu li sami sebi svrha ili
služe radnom narodu? Ne samo da se čelnici međusobno svađaju,
svađaju se i prosvjetari oko sindikata međusobno, pa tako ako
nešto kažeš protiv voždice većinskog sindikata možeš očekivati
napad njezinih sljedbenika. Ako kritiziraš većinski sindikat
optužen si momentalno da si u manjinskom sindikatu. Iako nisi. I
obratno.
Ex prosvjetari
Postoji i još jedna posebna kategorija lajavaca. Jaki su i glasni
i oni koji su jednom radili u prosvjeti, imaju koju godinicu
staža u školi pa se nađu u prosvjetarskim grupama i pametuju
prosvjetarima što i kako treba, da što se bune jer im je lijepo,
imaju krasan posao i slične gluposti.
Oni su bili sretni u školi i nisu se previše namučili, lagan je
to posao. Majke ti, ako ti je bilo tako lijepo i neradnički
veselo u prosvjeti što si pobjegao iz nje? Mah, i previše sam
riječi na te i takve upravo potrošila. A mogla bi se pjeniti bar
na još pet kartica teksta.
Malo pameti ne bi štetilo
Malo pameti, malo više zajedništva i malo manje ega ne bi štetilo
prosvjetarima. Japajakala najčešće rade razdore i neslogu, kao da
sindikati nisu dosta. I dok učimo djecu empatiji i toleranciji,
sami je imamo vrlo malo, na našu sramotu. A svi smo u istom košu,
na istim jaslama i s istim ponižavajućim primanjima. Složna braća
kuću grade, a prosvjetarska nesložna olakšavaju vlastima koje nas
ponižavaju posao.
Sapienti sat.