Eto, tek što je vladajući dvojac na jedvite jade postigao kakav-takav međusobni balans pohvalili su se svojom učinkovitom politikom. Stabilizirala se, kažu, društvena klima, retorika u javnom prostoru je sad, kao, uljuđenija, podnošljivija(!), okrećemo se pravim kršćanskim vrijednostima, opet se za nešto skupljaju potpisi…, dok traje korizma, molitvom se bori protiv pobačaja, grade se nove crkve i druga važna vjerska obilježja, izađosmo smo, eto, i iz recesije, kriza je minula(!), gospodarstvo se oporavlja… – kad ‘ne lezi vraže‘…
Tek što smo malo prodisali i odriješili kesu trošeći kukavnu ušteđevinu, poput gejzira šiknula je na vidjelo odavno naslućivana i vješto prigušivana nevolja pa, sad, šef Vlade javno sugerira; treba ‘loptu spustiti na zemlju‘…
Dakle, gospodin premijer savjetuje: ne bučiti, ne larmati, stvari treba trezveno sagledati i u miru rješavati. Međutim, javnost k’o javnost. Javnost je saznala, javnost ne dijeli njegovo mišljenje pa, k’o za inat, buči i larma na sav glas o posrtanju velikog privatnog poslodavca.
A, konkurencija? Konkurencija čeka trenutak da poentira. Rusi, pak, imaju lovu i navodno, znaju ‘znanje‘. Znaju kao se to radi, znaju kako se došuljati bliže lijepom našem Jadranu – ma što naš politički vrh o tome mislio i ma kolikogod zbog toga škrgutao zubima.
Sve skupa bi se moglo parafrazirati onu narodnu; ‘oj, todore, todore, pamtimo mi i gore’!Naši političari su s Amerima, skoro, pa, na ‘Ti‘. I, eto nam prilike da od njih poberemo nešto korisno. Ameri diljem svijeta štite što je njihovo.
Štite svoje gospodarstvo, spašavaju svoje ljude. Sjetimo se samo kako je predsjednik Obama spasio njihovu autoindustriju ili onaj film ‘spašavanje vojnika Ryana‘. Pa, maku mu, valjda i mi znamo nešto o spašavanju? Zar smo već zaboravili to raditi?
Koliko smo samo banaka našim novcem spasili, mogli bismo tako spasiti i pojedinca u nevolji, spasiti mu imovinu, zaposlenike… – ionako nam s malih ekrana sugerira – ‘Isplati se!’ Kad već nemamo ‘vojnika Ryana‘, spasimo svog ‘jarana‘. Ime, istinabog, nije domaće, ali je zato domaći čovjek. Spašavanje je vrlo ozbiljna stvar. Nipošto komična.
Uistinu, što je to s nama Hrvatima? Jesmo li zaista toliko pehljivi da se oporavku gospodarstva ne smijemo ni veseliti, a da nas istog trena – poput biblijskog nevoljnika, Joba – iza prvog ćoška ne snađe nova nevolja?
Što smo to (pitanje je, jesmo li(?) – Svevišnji nam je svjedok(!)), dakle, što smo Bogu skrivili da nas nevolje sustiže i poput ‘perpetuum mobila‘, dahću nam za vratom?
Međusobni razgovori običnih ljudi, recimo, na tržnici o svakodnevici i retorici naših političara svakako ovise s kim se razgovara i o čemu se razgovara. Jer, javno izgovorena riječ ima posebnu težinu i tu oprez nije suvišan.
Naravno, nitko ne voli o sebi čuti nešto loše, pa tako ni političari. Negativna retorika u javnosti, ako nemaš imunitet, može skupo stajati… – zbog pandemije ‘duševnih boli‘ naših političara.
Sudstvo je preopterećeno tisućama neriješenih predmeta, pa bi se, zbog duševnih boli nekog političara, sudovanje moglo otegnuti…, a kamate idu… Kakvi god da jesu, političari su naši izdanci, pa i ne mogu biti drukčiji nego smo mi sami – kao narod.
Mi ih birali, mi im dali mandat da zastupaju nas, da zastupaju nacionalne interese, omogućili im bolji život, birali ih da nam budu na ponos, da ne lažu, da ne kradu, da ne varaju ni bračnog partnera, ni nas, ni državu, da nas ne brukaju i ne sramote ni doma ni pred svijetom…
Nismo pacifički izolirani otok da svijet ne sazna gdje smo, što činimo i kakvi smo. E, sad vidimo koga smo sve izabrali… i čekat ćemo četiri godine da ponovo…‘k’o prstom u pekmez’. Garant ćei budući sazivi imati mahere koji će nas gledati u oči, lagati nam i činiti razne marifetluke. Na sramotu čitave nacije.
Petnaest i više godina unazad – danas je 2017. – ne možemo reći da je sve bila prijevara. Ne, to nipošto, ali da su nas varali, varali su nas, varali i izvarali, mnogo puta u mnogočemu.
Mnogi nisu više s nama. Bez obzira na njihovu pohlepu, ništa nisu ponijeli sa sobom, mnogi su zaboravljeni kao da ih nikad nije ni bilo ovdje. Za koje znamo da su krali, osramoćeni su (ako to ikome još išta znači… njima sigurno ne znači).
Zato bi ubuduće država trebala sa što više potpora podržavati intenzivni uzgoj krumpira, graditi što više pučkih kuhinja i dječjih vrtića kako bi imala gdje zaposliti možebitne buduće viđenije osuđenike da uz krumpir ‘gule, već tradicionalno, rigorozne‘ kazne. Izgleda da bi ih trebalo još i nagraditi jer su pljačkali upravo one koji su ih birali.
Počevši od predsjednice države pa najniže svakodnevno slušamo o ‘kosturima iz ormara‘. Zamislite samo, po vokabularu naših političara, koliki bi morao biti taj ‘ormar‘ za ovaj najnoviji ‘kostur‘?
Zar smo postali ‘osarij’?
