Vijesti / Otvoreno
Otvoreno
KOLUMNA Ne, nije lako biti državnik…

KOLUMNA Ne, nije lako biti državnik…

Pomirenje je zadaća državnika, a ne Suda!“ – Theodor Meron, predsj. Haškog suda

Gornja rečenica je odgovor bivšem predsjedniku I. J. na njegovo pismo upućeno Sudu u Haagu o puštanju na privremenu slobodu haškog optuženika V. Š. Ovakvim odgovorom šira je javnost doznala kako stvari stoje oko pomirenja država i naroda. Hvala gospodinu Meronu na konciznom odgovoru!

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Nije svatko za pudara, pa ni za političara. Ne, nije lako biti političar. Jer, da jest, svaka bi šuša bila političar i bavila se politikom.

Zamislite, recimo, neku domaćicu iz neke – „vuko…bogu za leđima“. Ne mislim na kekse „Domaćicu“, već na osobu koja, kuhajući objed, jednim okom gleda da joj ne zagori zafrig, dok drugim škilji u grundigov ekran na frižideru, prateći veselo „pripetavanje“ zajapurenih saborskih zastupnika.

Videći scene iz sabornice, nije nezamislivo da osoba s pregačom i kuhačom poželi imati vlastitu stranku, da jednog dana tim „skulavim skulavcima“ ona skreše u brk sve što ih ide. Varaju se svi koji misle da je političarima lako. U Hrvatskoj je izuzetno teško biti političar sa stavom, s integritetom. Međutim, sami su se doveli u tu poziciju.

Još je teže biti državnik. Osobito, državnik od formata, kao što su bili, recimo, Dwight D. Eisenhower, general, ili Ronal Reagan, glumac. K tome, Reagan je po vjeri bio katolik, a nama je to milo čuti…

Nepuna dva milenija kršćanstvo propovijeda; „Bog je ljubav!“ Do danas se stvar toliko iskristalizirala da - neovisno o vjeri i uvjerenju pojedinca, najvrjednije što čovjek ima jest sam život. Svaki je čovjek važan, svaki vrijedan poštovanja… Vjernike se poučava skromnosti, čestitosti, poniznosti…

Dakle, trebali bismo biti ponizni – ne i poniženi, vjerni Višnjemu - ne pokoreni i pokorni, već uspravni i gordi! Nikoga ne podcjenjivati, nikoga omalovažavati, ne zanemarivati one u potrebi…, jer kad se birališta nakon izbora zatvore - kod prebrojavanja glasačkih listića - glasovi; gladnih i žednih, golih i bosih, najbogatijih i najsiromašnijih, obrazovanih i neukih tada su jednakovrijedni, a Lijepa naša djeluje poput plahe ptičice pastirice.

Mora da znate o kojoj ptičici je riječ. Ta plaha sivkasto-bijela ptičica ponekad se gnijezdi i pod strehom vikendica. Djeluje pitomo, krhko… Osobito dok hrani svoje žvalave žutokljunce. A kad goluždravci jednom stasaju, kad budu poletarci, otprhnut će - u život…

Dok ih pastirica podiže i hrani, oni, „k'o koštice šipka“ natiskani u gnijezdu, iščekuju majku da puna kljuna kukaca sleti na rub gnijezda… Jer, mali gladuši su neprestano gladni…

Kome će prvo napuniti razjapljeni kljun? Možda ni ona ne zna, ili će, u borbi za opstanak, najnezajažljivi i najuporniji ptić ugrabiti najviše, pa će prvi i odlepršati.

Užasno je trpjeti glad, grozno je gladovati. Oni sa dna kontejnera najbolje to znaju, a ne oni koji se uz kontejner prošetavaju. Grozno je gladovati, ali je grozno je dugovati. Bilo kome. Bilo što. Za bilo što… I izbjegavati neprilike…

Koliko god se nadali, ili odgađali…, dug se ne može izbjeći, nitko ga neće ukrasti, dug se mora vratiti. Kad-tad dug dođe na naplatu. Dug nije poklon. Nikome se ništa ne daje „na lijepe oči“. Sve ovisi o nama; jesmo li odgovorni za nešto što činimo, jesmo li etični, čestiti ljudi. Nije iz vica nego iz nužde skovana izreka; „Dug je zao drug“.

Društveni odnosi, kaže knjiga, trebali bi se temeljiti na etici i etičnosti svakog člana zajednice. Napose se to odnosi na političare i njihove odluke, jer etika govori o moralnoj praksi, etika ukazuje na prave i istinske vrijednosti čovjeka i društva u cjelini. Je li tako u današnjoj Hrvatskoj?

Držeći se etike, moralni ljudi se ne uklapaju i ne mire s neetičnim pojavama, pa, istinabog, ne tako često – (zbog okoštalog sustava i šlamperaja političkih „uhljeba“) – se dogodi da visokomoralan i principijelan čovjek jednostavno „pukne“, „baci koplje u trnje“, okrene se za sto osamdeset… i ode s pozicije u ministarstvu…

Moralnih ljudi, eto, još uvijek ima, a da iznimka potvrđuje pravilo, potvrđuje najnoviji slučaj etičnog i principijelnog građanina i njegov bijeg iz „baruštine uhljebljenih“. Bravo! Na takve pojave, inertna većina ovdašnjeg življa, tek, gunđa, a sindikati, kao neutralizirani „lunatik“ bauljaju, ne poduzimajući baš ništa. Što ne znači da je većina građanstva - neetična.

I, onda, kako se ne složiti s našom predsjednicom države kad je onomad izjavila; „(…)međudržavne odnose, moramo definirati mi državnici(…)!“

Ne, nije lako biti državnik...

Pročitajte i ovo
Najgledanija galerija
Izdvojeno
Vezani članci

Reci što misliš!