Vijesti / Otvoreno
Otvoreno
KOLUMNA Ne, nije lako biti državnik…

KOLUMNA Ne, nije lako biti državnik…

Pomirenje je zadaća državnika, a ne Suda!“ – Theodor Meron, predsj. Haškog suda

Gornja rečenica je odgovor bivšem predsjedniku I. J. na njegovo pismo upućeno Sudu u Haagu o puštanju na privremenu slobodu haškog optuženika V. Š. Ovakvim odgovorom šira je javnost doznala kako stvari stoje oko pomirenja država i naroda. Hvala gospodinu Meronu na konciznom odgovoru!

Nije svatko za pudara, pa ni za političara. Ne, nije lako biti političar. Jer, da jest, svaka bi šuša bila političar i bavila se politikom.

Zamislite, recimo, neku domaćicu iz neke – „vuko…bogu za leđima“. Ne mislim na kekse „Domaćicu“, već na osobu koja, kuhajući objed, jednim okom gleda da joj ne zagori zafrig, dok drugim škilji u grundigov ekran na frižideru, prateći veselo „pripetavanje“ zajapurenih saborskih zastupnika.

Videći scene iz sabornice, nije nezamislivo da osoba s pregačom i kuhačom poželi imati vlastitu stranku, da jednog dana tim „skulavim skulavcima“ ona skreše u brk sve što ih ide. Varaju se svi koji misle da je političarima lako. U Hrvatskoj je izuzetno teško biti političar sa stavom, s integritetom. Međutim, sami su se doveli u tu poziciju.

Još je teže biti državnik. Osobito, državnik od formata, kao što su bili, recimo, Dwight D. Eisenhower, general, ili Ronal Reagan, glumac. K tome, Reagan je po vjeri bio katolik, a nama je to milo čuti…

Nepuna dva milenija kršćanstvo propovijeda; „Bog je ljubav!“ Do danas se stvar toliko iskristalizirala da - neovisno o vjeri i uvjerenju pojedinca, najvrjednije što čovjek ima jest sam život. Svaki je čovjek važan, svaki vrijedan poštovanja… Vjernike se poučava skromnosti, čestitosti, poniznosti…

Dakle, trebali bismo biti ponizni – ne i poniženi, vjerni Višnjemu - ne pokoreni i pokorni, već uspravni i gordi! Nikoga ne podcjenjivati, nikoga omalovažavati, ne zanemarivati one u potrebi…, jer kad se birališta nakon izbora zatvore - kod prebrojavanja glasačkih listića - glasovi; gladnih i žednih, golih i bosih, najbogatijih i najsiromašnijih, obrazovanih i neukih tada su jednakovrijedni, a Lijepa naša djeluje poput plahe ptičice pastirice.

Mora da znate o kojoj ptičici je riječ. Ta plaha sivkasto-bijela ptičica ponekad se gnijezdi i pod strehom vikendica. Djeluje pitomo, krhko… Osobito dok hrani svoje žvalave žutokljunce. A kad goluždravci jednom stasaju, kad budu poletarci, otprhnut će - u život…

Dok ih pastirica podiže i hrani, oni, „k'o koštice šipka“ natiskani u gnijezdu, iščekuju majku da puna kljuna kukaca sleti na rub gnijezda… Jer, mali gladuši su neprestano gladni…

Kome će prvo napuniti razjapljeni kljun? Možda ni ona ne zna, ili će, u borbi za opstanak, najnezajažljivi i najuporniji ptić ugrabiti najviše, pa će prvi i odlepršati.

Užasno je trpjeti glad, grozno je gladovati. Oni sa dna kontejnera najbolje to znaju, a ne oni koji se uz kontejner prošetavaju. Grozno je gladovati, ali je grozno je dugovati. Bilo kome. Bilo što. Za bilo što… I izbjegavati neprilike…

Koliko god se nadali, ili odgađali…, dug se ne može izbjeći, nitko ga neće ukrasti, dug se mora vratiti. Kad-tad dug dođe na naplatu. Dug nije poklon. Nikome se ništa ne daje „na lijepe oči“. Sve ovisi o nama; jesmo li odgovorni za nešto što činimo, jesmo li etični, čestiti ljudi. Nije iz vica nego iz nužde skovana izreka; „Dug je zao drug“.

Društveni odnosi, kaže knjiga, trebali bi se temeljiti na etici i etičnosti svakog člana zajednice. Napose se to odnosi na političare i njihove odluke, jer etika govori o moralnoj praksi, etika ukazuje na prave i istinske vrijednosti čovjeka i društva u cjelini. Je li tako u današnjoj Hrvatskoj?

Držeći se etike, moralni ljudi se ne uklapaju i ne mire s neetičnim pojavama, pa, istinabog, ne tako često – (zbog okoštalog sustava i šlamperaja političkih „uhljeba“) – se dogodi da visokomoralan i principijelan čovjek jednostavno „pukne“, „baci koplje u trnje“, okrene se za sto osamdeset… i ode s pozicije u ministarstvu…

Moralnih ljudi, eto, još uvijek ima, a da iznimka potvrđuje pravilo, potvrđuje najnoviji slučaj etičnog i principijelnog građanina i njegov bijeg iz „baruštine uhljebljenih“. Bravo! Na takve pojave, inertna većina ovdašnjeg življa, tek, gunđa, a sindikati, kao neutralizirani „lunatik“ bauljaju, ne poduzimajući baš ništa. Što ne znači da je većina građanstva - neetična.

I, onda, kako se ne složiti s našom predsjednicom države kad je onomad izjavila; „(…)međudržavne odnose, moramo definirati mi državnici(…)!“

Ne, nije lako biti državnik...

Pročitajte i ovo
Najgledanija galerija
Izdvojeno
Vezani članci

Reci što misliš!