VELIKI INTERVJU

FOTO Zašto je naša Međimurka Ksenija Vrbanić poduzetnica godine

Naša novinarka Mirjam Despinić-Biškup razgovarala je sa Ksenijom Vrbanić koja je nedavno dobila nagradu za poduzetnicu godine

Rijetki su oni koji su me na početku intervjua pitali kako sam,
još rjeđi oni koje je zanimalo čime se u životu bavim. Tim je
pitanjem Ksenija Vrbanić (nesvjesno) odredila
naš razgovor. Ne zato jer sam željela govoriti o sebi, već zato
jer mi je time odgovorila na moje još nepostavljeno pitanje –
kako je ‘uspjela uspjeti’.

Uvijek mislim da ne znam dovoljno. Stalno učim, sve me
zanima. Željna sam novih informacija i to ne samo o mom poslu;
zanima me kuhanje, arhitektura, muzika, filozofija, auti. Zanima
me život. Kad se o nečemu priča, odmah to nastojim proučiti,
saznati čim više. Ako čovjek misli da zna sve, ne može
napredovati.

Pitanje koje mi je postavila i prostor u kojem radi govore o
Kseniji prvo kao o čovjeku, zatim kao o umjetnici, dizajnerici i
poduzetnici. Objekt u kojem djeluje Xenia Design teško je
imenovati. Naime, prostor u kojem sa svojim djelatnicima stvara i
u kojem skoro pa živi, spoj je doma, ureda, galerije, kafića; sve
podvučeno industrijskim stilom i poticajnim pogledom – šumom.
Time je dizajnerica zaposlenicima i sebi omogućila atmosferu
kreativno-radnog doma.

>> FOTO Zašto je Ksenija Vrbanić poduzetnica godine?

Armin Sovar, arhitekt koji je
projektirao ovaj kompleks, i ja, složni smo u razmišljanjima.
Imam svoje ideje, ali poštujem njegovu formu. Bombardiram ga
idejama, a onda on to uobliči. Jer meni bi se nešto u datom
trenutku moglo učiniti dobrim, a za tjedan dana bi mi bilo
užasno. To je kao i u kolekciji, kad ona nastaje, jedan dan je
super, drugi dan mi se čini da je loša. Potrebno je vrijeme da se
dojmovi slegnu, potreban je odmak. Jer ne postoji autoritet koji
će doći i reći da li je ili nije nešto dobro. Pitam sve, zanima
me mišljenje svakog zaposlenika. Ali na kraju je važno da ja znam
da je to to.

Smjestivši se u Šenkovcu, a ne u Zagrebu, Ksenija je oživjela
riječi Vladimira Nabokova. Pisac kritizira
pomodnost i povodljivost, opisuje malograđane kao ‘konformiste’,
‘pseudoidealiste’, ‘lažno snalažljive i lažno mudre.’ Nagonska je
potreba malograđanina, govori Nabokov, da slijedi grupu, da je
oponaša, da joj se prilagođava. Svojim je postupkom i dizajnerica
osudila malograđanštinu.

Na fakultetu sam imala jako progresivnog profesora koji je
želio promjenu. Poticao nas je da mi budemo ti koji će
promijeniti modnu klimu. Tad je u Zagrebu vladalo zlatno doba
butika. Zagrebački butici bili su broj jedan u cijeloj zemlji,
svi su u njima kupovali. Mi, studenti, bili smo prema tome
kritični, željeli smo nešto novo, željeli smo otvoriti studio za
dizajn odjeće. Ideja studija suprotna je od ideje butika: ljudi
ne bi kupovali ono što im se nudi, već bi se za njih ponaosob
kreiralo. Silno sam željela otvoriti takav studio, a jedini
ostvarivi prostor bio je u kući mojih roditelja u Čakovcu. Godine
1986. otvorila sam studio za dizajn odjeće, prvi takav u
Jugoslaviji. Studio je bio izuzetno moderan: stropovi su bili
prelakirani u crno, ogledala postavljena preko cijelih zidova,
imali smo poseban tepih, izrađen po narudžbi, u koji, kad hodaš,
lagano propadaš, na ulazu je bio postavljen crno-bijeli mramor.
Mislila sam na svaki detalj, inspiracija mi je bila pariška
‘Avenue Montaigne’.

Čakovec, govori dizajnerica, nije bio provincija. Jer provincija
je u ljudima, a ne u prostoru.

Velika je prednost bila spremnost majstora na inovacije. Kad
sam došla Kavranu, poznatom međimurskom staklaru, rekla sam mu da
želim staklo od poda do stropa, pravokutno presiječeno i da ne
želim aluminijske okvire, samo staklo. On je to prihvatio i
samostalno napravio. Sve je bilo ostvarivo. Ljudi su htjeli
sudjelovati, bio im je izazov. Zato je studio i uspio. Ljudi su
prihvaćali novo. Od majstora do klijenata. Sjećam se jednog od
prvih susreta, došla je jedna gospođa, sjele smo za stol i kroz
razgovor sam shvatila što joj je potrebno. Istovremeno sam crtala
skicu. Kad sam joj pokazala svoju ideju, nije se odupirala,
prihvatila je što sam joj ponudila. Mnogim ženama sam promijenila
stil, promijenila sam njihovo poimanje dobra izgleda. Kad me
pitaju zašto Čakovec, a ne Zagreb, odgovaram da zato jer su ljudi
ovdje prihvaćali novo, nisu bili pomodni, željeli su se dobro
oblačiti. Naš prostor nikada nije bio provincija, niti su ljudi
bili provincijalci.

Iako je Ksenija oduvijek stvarala beskompromisno i vjerovala
isključivo sebi, znala je kada treba prihvatiti sugestiju.
Vjerovala je sebi, ali je čula drugog.

Pohađala sam srednjoškolski centar (Šuvarova generacija),
smjer odgajatelj. Sve četiri godine bila sam aktivna u likovnoj
grupi koju je vodio Slobodan Benković. Bio nam
je mentor, odgojio nas je. Pobjeđivali smo na svim natjecanjima.
Zbog njega sam upisala modni dizajn. Htjela sam upisati akademiju
i kad sam trebala predati prijavnicu za faks, prof. Benković mi
je rekao da je za mene studij dizajna. Otišla sam na prijamni
koji je trajao tri dana. Većina prijavljenih pohađala je školu za
primijenjenu umjetnost. U ono doba dizajn je slovio kao prestižan
fakultet, prijavljivalo ih se mnogo, primali su ih malo. Iako je
većina prijavljenih imala službeno jaču podlogu, ja sam, eto,
imala najviši broj bodova jer sam bila skoro izgrađeni crtač i
bila sam drugačija. Komisija je to primijetila.

I nije pogriješila u svojoj prosudbi. Ove je godine Ksenija
Vrbanić proglašena najboljom hrvatskom poduzetnicom po
izboru mreže poduzetnica i poslovnih žena Women in Adria. Njeni
komadi odjeće mogu se kupiti u 28 zemalja, na pet kontinenata.
Odjeća je, uvjerena sam, tražena jer je Kseniji funkcionalnost
jednako važna (ako ne i važnija) kao i forma.

Važno je da je ženi udobno. To mi je bitno. Jer ako se žena
dobro osjeća u odjeći koju nosi, tad je odjeća i dobro
oblikovana.

Za moj šesnaesti rođendan sestra mi je poklonila “Malu crnu
knjigu stila”, autorice Nine Garcia. Savjeti
koje ova modna urednica u svojoj knjizi daje, svevremeni su. Ona
ne piše o pomodnosti, već o stilu, urednosti, njegovanosti i
sigurnosti. Jedna od ideja koju autorica predlaže ženama jest
nošenje muškog sata. Ne zato jer je namijenjen muškarcima, već
zato jer je njegova struktura veća i stroža. Na ženskoj ruci on
je elegantan iskorak: snažan rub, vidljivi kontrast ili pak
stopljenost. U razgovoru sa Ksenijom Vrbanić, vraćale su mi se
misli iz spomenute knjige; kreacije ove naše umjetnice vidim kao
muški sat na ženskoj ruci – iskorak koji potiče ili pak potvrđuje
žensku snagu.

Zato je Ksenija Vrbanić osvojila nagradu za poduzetnicu godine.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije