PIŠE: MIRJAM DESPINIĆ-BIŠKUP

PRIČE IZ MEĐIMURJA Gabrijela – djevojka koja nije dopustila da joj siromaštvo odredi život

- Tebi odgoj i neprilika nisu bili opravdanje. Tebi mamina filozofija nije bila jedina istina. Propitkivala si sama. Škrtošću nisi odgovorila na neimaštinu. Šutnjom nisi odgovorila na nepravdu

Drago mi je što si svjesna da nisi uvijek suptilna. Nisam ni ja. Možda smo se zato i prepoznale u vlaku za Čakovec, nas dvije, brucošice novinarstva. Ti si stvorila neki čudan odnos s mojom kosom, a ja sam kasnije stvorila čudan odnos s tvojim izrazom lica kad jedeš.

Najviše smo se družile u vlaku i u menzama. Nikad ti to nisam rekla, ali osjećala sam malu nelagodu kad sam prvi puta s tobom jela u Studentskom centru. Bila si tako posvećena. Za razliku od mene, bila si prisutna. Zažmirila si, prožvakala hranu i tek onda otvorila oči.

Pričala si mi za stolom:

– Ako si siromašan, ljudi očekuju da nećeš napredovati. Kad je moja mama došla u Centar za socijalnu skrb i priopćila im da ću ići na fakultet, začudili su se jer zašto bi netko siromašan htio nešto više? Nisam samo onda htjela više, nego i danas to svakodnevno želim. Mama mi je jednom rekla da čovjeka iz siromaštva izvlači samo znanje. Tako je i bilo. Bila sam aktivna u školi i izvan nje, išla na državna natjecanja iz fotografije. I danas me ta njezina izjava motivira da se stalno educiram i napredujem, iako sam završila fakultet.

Odrastala si bez oca. Stariji čovjek, sad već pokojni. Sjećam se kad si mi rekla da je umro. Čini mi se, oprosti ako griješim, da ti je njegova smrt više izazvala nepriliku i posthumnu obavezu, nego tugu. A zašto i bi. Umro je čovjek koji nije bio ni susjed. Umro je stranac:

– Tata je priča za sebe. Kakva osoba moraš biti da ne plaćaš samohranoj majci za svoje dijete, a prije toga si ih financijski uništio? Sjećanja na njega nemam jer sam bila premala kad sam ga posljednji put vidjela. Kad je prije par godina umro, bilo je to kao da je iz mog života otišla osoba koja mi je rod, ali se nikad nisam čula ni vidjela s njom pa ni nemam neke emocije prema njoj. Sjećam se jedino da nam je zbog njega godinama bilo jako teško i da takvu osobu u životu ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju.

Uvijek si sa sobom nosila testere i kupone. Vrlo si snalažljivo kupovala. I često si igrala nagradne igre na kojima si osvajala putovanja i vikende u toplicama. I nikad se nisi sramila. Nisi se sramila pitati za prijevoz, tražiti suncobran u koktelu, kupovati u second handu, moliti da ti pošaljemo razglednicu s mora. Nisi se sramila snalaziti se:

U naviku mi je ušlo sve pitati – smijem li dobiti nešto, smijem li napraviti nešto, doći nekamo, biti negdje… Znala sam, ako ne pitam, velika je šansa da nešto neću dobiti. Do danas mi je ostala ta navika da pokupim 10 lipa s ceste i kažem da je to “za sreću”, da pitam mogu li dobiti neki besplatan proizvod ako ga u gradu dijele i da se svemu tome radujem. Zbilja me to veseli!

Jednom smo kružile oko našeg fakulteta jer smo imale “rupu” između predavanja. Govorila si o svojoj mami i o kućici u kojoj živite u jednom selu u Međimurju. Sad ste jako bliske, putujete zajedno, no tad si govorila o životnoj filozofiji u kojoj te odgajala. Bila je sama, stranac u Međimurju, mnogi su je razočarali i napustili. Nije htjela da se isto dogodi i tebi. Htjela je da budeš samostalna, možda čak  samodostatna. Nije htjela da lakomisleno daješ.

Htjela je da čuvaš svoje jer se bojala da ti drugi, ako ti bilo što ponestane, neće pomoći. Ipak si me tog dana, kad smo kružile, gotovo molila da mi posudiš novac jer sam se preračunala s tjednim budžetom. Nudila si tako prirodno i tako ljudski:

– Kad sam došla u osnovnu školu i vidjela da drugi imaju više, kod mene se javila škrtost jer sam znala da imam malo, a ono što imam moram čuvati. Sjećam se da sam jednoj curi iz razreda posudila 50 lipa. U to vrijeme, meni je to bilo puno i nakon toga sam ju nekoliko puta podsjećala na to da mi to mora vratiti. Danas mi je to smiješna situacija, ali ona samo govori o siromaštvu u kojem sam živjela. Školarci te čudno gledaju jer ne razumiju, a sama nisam bila svjesna da je to škrtost. Ona se nastavila s godinama, bila najizraženija u osnovnoj i srednjoj školi, ali je tijekom studija nestala. Nemam puno, ali  ću rado platiti kolegici kavu, podijeliti nešto ili pružiti drugome pomoć. Sebičnost i škrtost uništavaju čovjeka.

Znaš Gabi, u eri smo “rada na sebi”. Svi smo se toliko angažirali da budemo bolji. Pa u namjeri da se ne bavimo sobom, još se više sobom bavimo. Ne i ti. Tebi odgoj i neprilika nisu bili opravdanje. Tebi mamina filozofija nije bila jedina istina. Propitkivala si sama. Škrtošću nisi odgovorila na neimaštinu. Šutnjom nisi odgovorila na nepravdu. Tražila si glasno i za sebe i za druge:

– Moja najveća želja je da mamu preselim na neko bolje mjesto. Htjela bih trošnu maminu kućicu zamijeniti novom, lijepom. Sada još nemam mogućnost, ali želim joj što prije osigurati dom u kojem će starost dočekati mirno.

Znaš Gabi, kraj tebe sam se uvijek osjećala lijepo i dobro. Uvijek sam se osjećala prihvaćeno. Jer ti se ne iščuđavaš kao ja, ti prihvaćaš.

I danas kad razmišljam o sutra, a promiče mi sadašnji trenutak, zastanem i sjetim se SC-a i tebe kako sjediš nasuprot meni i jedeš juhu. Tako posvećeno, mirno i prisutno. Hvala Ti na tome.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije