KONOBARICA IZ NOVOG SADA

STIGLA IZ SRBIJE Novosađanka Tamara je došla ‘delati’ u kafić u centru Čakovca

- Ovdje su ljudi nekako drugačiji, prisniji, mnogo skromniji i tihi. Svaki će ti riječima priči s puno opreza i razumijevanja, bez bahatosti - kaže Tamara

Tamara Đurković (33) iz Novog Sada jedna je od 932 djelatnika izvan granica Lijepe Naše koja je u potrazi za radnim mjestom isto pronašla u Međimurskoj županiji.

– Ovdje sam tek četiri tjedna i slutim kako ću ovdje ostati dugo, vrlo dugo – rekla je Tamara. Upoznali smo je u čakovečkom Caffe baru Brasil na glavnom čakovečkom trgu gdje radi kao konobarica.

Za sebe će reći kako je snalažljiva, komunikativna, brzo stječe prijatelje za koje smatra da je vole onako kako ona voli razne izazove pa je i sam dolazak u Hrvatsku, odnosno Međimurje za nju bio izazov koji se pokazao isplativim i ako je ovdje tek nepunih mjesec dana koji joj se čini da je ovdje, s ovim ljudima, gostima, na ovom radnom mjestu mnogo duže. Tom osjećaju pridonosi spoznaja kako je vrlo dobro prihvaćena od svojih suradnika na radnome mjestu, pogotovo poslodavca Silvija, kolege Filipa

– Dobar dan! Kako ste danas? – riječi su kojima će vam priči, doduše malom drugačijim naglaskom što kod gostiju izaziva radoznalost iz kojeg kraja dolazi.

– Mnogi me po govoru ‘svrstavaju’ u Slavoniju, no ja sam ipak malo dalje, 500 kilometara odavde – reći će i dodati da se 500 kilometara od Čakovca nalazi njezin dom u Novom Sadu gdje je ostavila majku i šest godina stariju, za razliku od nje, udanu sestru. Došla je ovamo bez ikakvih predrasuda jer njih kod nje nije niti bilo jer je hrvatski ‘štih’ kovala kod rođaka u Zagrebu, ljetovala je u nekoliko navrata na Pagu.

U istoj ‘branši’, doduše u puno većem ugostiteljskom objektu, i to u spremanju pića za šankom, radila je i u rodnome gradu tako da joj je ovo radno mjesto ‘pjesma’. Kaže da radno mjesto postaje pravom pjesmom jer ima dobre suradnike, drage, tople i mile goste.

– Ovdje su ljudi nekako drugačiji, prisniji, mnogo skromniji i tihi. Svaki će ti riječima priči s puno opreza i razumijevanja, bez bahatosti. Mnogi će htjeti sa mnom pričati, zanima ih kako sam se ovdje našla, kako sam se snašla, a ja sam spremna sa svakim popričati. Mnogo pričam s kolegama, novim prijateljima kada poslije posla odemo zajednički na ‘pijaču’. Ovu riječ sam prvu naučila iz vašeg vokabulara – priča izrazito elokventna Tamara.

U razgovoru je nerijetko pogledavala prema kolegi koji ju je ‘oslobodio’ obveza kako bi obavila naš dogovoreni razgovor.

Zbog čega si novo radno mjesto odabrala u Hrvatskoj, a mogla si dalje?

– Ovamo me je preporučio jedan prijatelj koji se zna s mojim poslodavcem. Zamolio me je, a poznaje me vrlo dobro, neka ostanem takva kakvu me zna i neka ga ne iznevjerim. Nisam htjela dalje jer sam čula kako su ovdje dobri i dragi ljudi, baš onakvi kakvi mi ‘leže’ i ponavljam još jednom, smatram da nisam pogriješila – kaže. Rekla je kako ima sve potrebne dozvole za rad, a njih smatra sasvim normalnima u današnjem globalnom svijetu.

Kajkavski i vaš materinski?

Kažu mi kako nisam jedina što ponekad u čudu slušam što i o čemu ljudi govore. Mogu vam reći da se brzo prilagođavam, ‘hvatam’ vaše riječi pa danas bez problema slažem gemište za koju riječ sam prvi puta čula ovdje. Zapamtila sam i riječ ‘delati’ jer je suradnici nerijetko upotrebljavaju govoreći: – Idemo delat!. Prilagođavam se pa tako poznatima već znam reći ‘Kaj buš pil?’ – rekla nam je Tamara.

Uči navike ovdašnjih gostiju. Nisu velike razlike od njezinog domicilnog kraja. Ima onih koji ostavljaju kusur, a posebno pamti jednog gosta koji joj pritom za reći: – Da imaš za džepče’. To joj je drago, simpatično kao i svaki pogled upućen od zahvalnih gostiju…

Imali bi mi još o čemu pričati, no Tamara je ovamo došla ‘delati’, a pozvala nas je neka ponekad svratimo na kavu jer ona ima još mnogo toga reći, a želi još puno toga saznati o kraju gdje živi. Danas stanuje u Pribislavcu, a željela bi upoznati Međimurje u onom svjetlu kakvim su joj ga mnogi riječima opisali.

Za kraj, Tamara, planovi i želje?

– Da se vratim natrag u Novi Sad, nedostajali bi mi ovi ljudi premda ih kratko znam. Ostat ću ovdje pa što bude bit će (op.a. tu frazu je više puta znala upotrijebiti tijekom razgovora). Čula sam od gostiju, prijatelja da onaj tko iz daleka dođe u Međimurje da se više ne vraća u stari kraj pa nije isključeno da to pravilo ne ‘okrzne’ i mene – završila je sa smiješkom, onakvim kakvim joj je bio na licu u vrijeme razgovora, onakvim kakvi je resi u ophođenju s gostima.

I ako danas, sutra ili bilo kada svratite u Brasil i naiđete na plavu dugokosu djevojku slobodno je pitajte: – Kaj ti je teško delati? Vjeruješ u još bolje? Gdje ćeš dočekati novu godinu?

Što mislite, što će vam odgovoriti?

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije