Vijesti / Društvo
Društvo
SUPRUŽNICI MIRI IZ DEKANOVCA Pola stoljetnim bračnim skladom izgradili sretne umirovljeničke dane
Privatna arhiva/Mladen Grubić

Obitelj im je najveće bogatstvo

SUPRUŽNICI MIRI IZ DEKANOVCA Pola stoljetnim bračnim skladom izgradili sretne umirovljeničke dane

Antun i Marija Miri nedavno su proslavili 50 godina zajedničkog života. Bračna priča koja izražava divljenje, priča koja bi danas mogla i morala mnogim mlađim bračnim parovima biti životni predložak

U župnoj crkvi u Dekanovcu su početkom prošlog mjeseca, a nakon 50 godina zajedničke bračne plovidbe, bračni zavjet obnovili supružnici Miri - Marija i Antun.

Iza toga bračnog sklada stoji bogata životna kulisa koju su nam nedavno supružnici otkrili u njihovoj obiteljskoj kući u Prvomajskoj ulici u Dekanovcu. Kuća i njena okućnica rese spomenutu ulicu, a rađeni su i građeni, kako znaju reći, po njihovoj mjeri. U to obiteljsko gnijezdo, uz pregršt ljubavi, zajedništva i skladba, ugrađeno je 37 godina rada u Austriji, konkretno u gradu Bruck an der Mur koji sa 16 tisuća stanovnika leži na sjeveroistoku Štajerske.

- Ovamo sam došao 1970. godine na nagovor prijatelja. Rekao mi je kako mogu raditi kao izučeni keramičar u državnoj tvrtki. Prihvatio sam posao i nije mi bilo žao pogotovo kada je nekoliko mjeseci iza mene ovamo i moja Meri i tu smo ostali punih 37 godina kroz koje smo godine stvorili čime se danas dičimo - kaže s puno ponosa Antun.

Njegova Meri će dodati kako se je ovdje 1971. godine rodila njihova prva kći Zvjezdana, a deset godina potom i Katarina. Zvjezdana ud. Barila je danas profesorica defektologije i živi sa svojom obitelji u Čakovcu, dok je mlađa Katarina ostala u Austriji gdje živi sa svojom obitelji i radi kao modna kreatorica.

- Drage su nam i sjajne kao i njihovi supružnici - reći će sretni roditelji posebno istaknuvši svoju unučad Matiju, Nelu, Dijanu i Stellu. Kažu kako je za njihovu priču dugu 50 zajedničkih  godina premalo dva sata, koliko smo proveli u njihovom društvu.

- Knjiga s malo većim brojem stranica bila bi potrebna da napišemo sve ono što nam je život priredio, ali i ono što nam je donio, a donio je samo zahvaljujući našim rukama i odricanjima uz zadani životni moto, da ćemo raditi tako da uvijek ostanemo cijenjeni u radnoj i životnoj sredini, tako da zadržimo bračnu sreću i familiju na okupu - kaže Antun, dok Marija dodaje posebnu životnu epizodu u kojoj su u životnoj sredini stekli svoju prepoznatljivost.

- Radila sam na jednoj benzinskoj crpki u Brucku. Ukazala nam se prigoda, a nakon odlaska moga poslodavca, da je otkupimo što smo i učinili. Ta crpka je uskoro u gradu postala kao crpka na koju namjernici ne dolaze samo po benzin i drugu ponudu, tu su dolazili ljudi koje je ovamo privukla naša međimurska radišnost, srdačnost. Izmišljali smo novine koje su kod naših kupaca pronašle plodno tlo i kada smo nakon sedam godina rada na njoj, a morali smo je zatvoriti radi novih urbanističkih planova grada,odlazili kupci  su zajedno s nama krišom brisali suze. To je bila sredina topline, nasuprot onog poslovičnog i hladnog mentaliteta domicilnih ljudi koji su s nama postajali naša sastavnica - ispričala nam je Marija s ushićenjem i dodaje kako nerijetko odlaze u taj grad i tada dolazi do dirljivih susreta sa svojim bivšim sugrađanima.

Iz svake njihove izgovorene riječi izbija zadovoljstvo, no do toga stečenog zadovoljstva bio je dugački, predugački put. Od trenutka kada je Marija s 9,5 godina preuzela vođenje domaćinstva, jer joj umrla majka pa je ostala s ocem i stricem u rodnom Domašincu.

- Bilo je teško, neizdržljivo - prisjeća se i s radošću dodaje kako joj je sa 17,5 godina u njezin život ušao njezin Toni. - Bio je to gradski 'kicoš' koji je boraveći u Zagrebu kod svoje rođake Magice ovamo donio gradsku uglađenost koja je plijenila mnoge poglede i uzdahe 'nas selskih pucki' - prisjeća se Marija.

'Hodali' su svega tri mjeseca. Antun je nakon toga bez imalo ustručavanja stao pred gospodina Hadelje i zamolio ruku njegove kćeri Marice, kako ju je onda zvao.

- Tata je pristao bez razmišljanja. Imali smo pamtljive svatove nakon kojih je već drugi dan počelo trasiranje životnog puta… - kažu.

I ako sretni i zadovoljni, bez minute dosade, pomalo ih boli zavist nekih sumještana na ono što imaju, što su stekli.

- Kada su oni nedjeljama odlazili na veselice i utakmice, 'hauba' našeg automobila je bila podignuta. U nju smo tovarili sve ono što će nam tijekom mjesec dana trebati za lakši i jeftini život u tuđini. Nemojte misliti da im ja u ono vrijeme nisam bio zavidan. Bio sam itekako. Stiskao sam zube... - kaže Antun.

Njihova kuća priča je za sebe. Svaka prostorija ima svoju biografiju, svaki djelić namještaja pomno je rađen kupljen kao i svaki kutak njihovog dvorišta koji im je omiljeno mjesto u vrijeme toplih dana. Raduju im se…

U godinama su kada dolaze i bolesti. Kažu da su, hvala Bogu, dobro. Antun crne guste kose, bez ijedne sijede, Marija isto tako. Nažalost, posljedice njezina rada na nogama osjetilo je njeno koljeno kojeg je operirala u petak. Želimo joj brzi oporavak i povratak iz Čakovca u Dekanovec!

Veseli se objavi djelića njihove životne priče i dodaje kako će je pročitati već danas jer je sa sobom u bolnicu ponijela tablet.

Pročitajte i ovo
Najgledanija galerija
Izdvojeno

Reci što misliš!