PRIČE IZ BOLNICE Glavna sestra Dijana Farkaš dobra je duša čakovečke Pedijatrije

U ove dane velikih posjeta Odjelu pedijatrije ŽB Čakovec, gostoljubivošću, vedra i nasmijana lica, nametala se žena za koju smo stekli dojam kao dolazak među 'njezinu djecu' je kao dolazak u njezin dom. - Ako ne možete upamtiti moje ime sjetite se božice Dijane - kazala nam je jednom zgodom.

Ona je glavna medicinska sestra Odjela pedijatrije Županijske bolnice Čakovec. 41-godišnja Dijana Farkaš iz Gornjeg Kuršanca, rođena prije 41 godinu u susjednom Varaždinu.

Tko je Dijana Farkaš?
– Rođena je u susjednom Varaždinu. Srednju medicinsku školu završila sam 1995. godine u Varaždinu, nakon čega sam upisala Učiteljski fakultet u Čakovcu, smjer Odgojitelj predškolske djece. Diplomirala sam za odgojiteljicu 1999. godine.

U međuvremenu, 13.10.1998.godine, počinjem pripravnički staž u ŽB Čakovec. Nakon 4 mjeseca  provedenim na Odjelu za neurologiju dolazim na Odjel za pedijatriju na kojem radim još i danas, već ili tek 20 godina – rekla je o sebi najosnovnije pa je dodala:

– Na poticaj tadašnje glavne sestre Dječjeg odjela, Štefanije Žerjav, upisala sam i 2007. godine diplomirala na Zdravstvenom veleučilištu Zagreb, izvanredni studij sestrinstva i te sam godine imenovana za glavnu sestru Odjela za pedijatriju. 2018. godine magistrirala sam na Medicinskom fakultetu J. J. Strossmayer Sveučilišta u Osijeku, smjer sestrinstvo. Članica sam Izvršnog odbora Pedijatrijskog društva Hrvatske – Udruge medicinskih sestara i članica predsjedništva Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara-medicinskih tehničara. Udana sam, majka dviju prekrasnih curica od 9 i 14 godina. 

Od kada potječe Vaša sklonost prema medicinskoj struci? 
– Uvjerena sam da sam rođena pod sretnom zvijezdom i da me neka pozitivna sila vodi kroz život. Jednostavno sam osjećala da je medicinska škola pravi izbor za moj život i do sada nisam ni jednom požalila. Dobro se osjećam kad moji postupci pomognu nekome. Često i topla riječ i srdačan pogled ohrabrenja učine onu pravu razliku.

Što znači biti ‘glavna’, što znače suradnički i prijateljski odnosi na Odjelu?
– U današnje vrijeme tehnologije, eri razvoja medicinskih uređaja važno je ne izgubiti ono najvažnije – pacijenta. Uzor i stalna motivacija su mi kolegice koje i u najtežim trenucima daju ono nešto – smirenost, toplinu, ljudskost, znanje, spretnost. Takvih kolegica u mojem kolektivu ima mnogo.

Teško je to opisati riječima, njih se osjeća i zbog njih je moj posao gušt. ŽB Čakovec je u akreditacijskom postupku koji zahtijeva ispunjavanje mnogih zahtjeva, novih postupnika, radnih uputa. Kad stigne koja nova uputa, napravimo sastanak, dogovorimo provođenje i potpuno sam sigurna da se to provodi prema dogovoru. Jednostavno je biti glavna sestra ljudima s takvom radnom etikom. Olakšavajuća okolnost rada na Odjelu za pedijatriju je i odnos liječnik- medicinska sestara koji se temelji na međusobnom poštovanju i uvažavanju. Svjesni smo da je svaki od nas važan dio tima, svatko ima svoje dužnosti i kad svaki član odradi svoje tim funkcionira.

Za do sada postignuto zacijelo ste imali uzore?
– U privatnom životu uzor mi je moja mama Marija. Kronični bubrežni bolesnik, prošla mnoge operacije, dijagnostičko-terapijske postupke, transplantirala bubreg prije 9 godina, ali nikad ne odustaje. Uvijek nađe motiv, razlog za ići naprijed, u svemu nalazi pozitivno. Meni beskrajna podrška i u svakoj sumnji da li ću nešto moći odraditi rekla bi: “Nećeš znati ako ne probaš, a ja mislim da ti to možeš.” Njezina vjera u mene vjetar mi je u leđa.

Rad na pedijatriji za razliku od rada na drugim odjelima?
– Opravdano se kaže da je biti medicinska sestra poziv, a ne zvanje, a to posebno vrijedi za pedijatrijsku sestru. Učenicima i studentima uvijek govorim da na vježbama iskoriste vrijeme i procijene sebe da li bi mogli raditi na pedijatriji ili ne. Rad sa djecom je nešto najljepše, ali i izuzetno zahtjevno. Nema ljepšeg osjećaja od onog kad dijete ozdravi i ide kući sa svojim najmilijima, a ti znaš da si svojim trudom, znanjem, sposobnošću, umijećem  pridonio tome. 

Na žalost postoje i situacije kad se djetetu ne može pomoći, kad je bolest uznapredovala i neminovan je smrtni ishod. Nitko i ništa ne može vas pripremiti za takve situacije, ostane trajni ožiljak na duši. Već nekoliko godina trudimo se dobiti psihologa na Odjel koji bi radio s djecom, njihovim roditeljima i osobljem, no na žalost bez uspjeha. Trenutna uprava shvatila je važnost toga, te smo na tragu toga da u ‘kriznim situacijama’ imamo na raspolaganju psihološku pomoć.

Teške situacije olakšavamo si i odlascima na druženja van Odjela. Odlazimo kao Odjel na kazališne predstave, koncerte, sportske igre, raftinge, izlete… Upoznajemo se i u situacijama van Odjela. U trenucima kad je na Odjelu teška, zahtjevna situacija, na 5 minuta u mislima odemo na mjesto na kojem nam je bilo lijepo, napunimo baterije i suočimo se s rješavanjem problema.

Djeca kao pacijenti?
– Djeca su kao pacijenti izuzetno zanimljivi. Postoji teorija koju učiš tijekom školovanja i trajne edukacije, no svako dijete je posebno, jedinka sama za sebe sa svojim simptomima, strahovima, očekivanjima te morate svaki dan biti spremni za nova iznenađenja. 2004.g. smo dobili titulu ‘Dječji odjel, prijatelj djece’. Humanizacija bolničkog liječenja djece koja, između ostalog, omogućuje roditeljima da budu kroz dan pa i kroz 24 sata sa svojom djecom uvelike olakšava boravak djeci u bolnici. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete pa su nam od velike koristi u brizi oko djeteta.

Roditelj, uz medicinsku sestru, može pratiti svoje dijete na dijagnostičko-terapijske postupke, sudjelovati u zdravstvenoj njezi svojeg djeteta, izmjeriti temperaturu… važno nam je da nam roditelj bude suradnik u postizanju zajedničkog cilja – izlječenja njegovog djeteta. Boravak roditelja uz dijete koristimo i za edukaciju roditelja – o bolnici, liječenju i zdravstvenom osoblju treba govoriti pozitivno da dijete odlazak u bolnicu ne bi shvatilo kao kaznu ili opasnost.

Ne treba govoriti djetetu da ga ništa neće boljeti, nego ga treba uvjeriti da mu se želi pomoći iako će mu ponekad biti teško. Treba nastojati pred djetetom umanjiti osjećaj uznemirenosti i suzdržati se plakanja pred njim (jer će dijete zaključiti da je, ako se mama i tata boje, odlazak u bolnicu ozbiljna, možda i opasna stvar). Ne smijemo lagati djeci o dužini traganja boravka u bolnici jer je to često unaprijed teško znati, a kažemo li mu nešto što se neće pokazati istinitim, izgubit ćemo djetetovo povjerenje pa će ono hospitalizaciju doživjeti kao napuštanje, prijevaru ili kaznu.

Suze i plač djece su svakodnevni pratitelj vašeg posla. Kako ih premošćujete?
– Plač djece nam je svakodnevica. Mala djeca nemaju nikakvog drugog načina da traže pomoć. Ne navikne se čovjek na plač, već je primoran da unatoč plaču odradi svoj posao. Vađenje krvi, postavljanje i.v. kanila, ‘leptirića i slično nisu bezbolni, dijete s razlogom plače, ali ti su postupci nužni ako hoćemo pomoći. Odlazak u bolnicu je promjena svakodnevnog načina života, praćena neizvjesnošću i neugodnim emocionalnim stanjima zbog odvajanja od primarne sredine, zbog bolesti, straha od medicinskih postupaka i ishoda liječenja, zbog brojnih ograničenja, promjena navika te nepoznate okoline i događaja, a kod nas se još k tome radi o djeci.

Djeca imaju specifično poimanje i vremena i bolesti pa se njihov odnos prema liječenju, ponašanje za vrijeme liječenja i doživljaj bolesti bitno razlikuju od načina na koji slične situacije proživljavaju odrasli. Prema mojem iskustvu djeca su hrabrija od nas odraslih.

Rad na Dječjem odjelu?
– Rad na Dječjem odjelu, uz rad sa djecom, ima još jednu prekrasnu stranu – suradnju s mnogim dobrim ljudima koji bilo svojim materijalnim, bilo svojim volonterskim donacijama opremaju i oplemenjuju boravak djeci, roditeljima i osoblju na našem Odjelu. Brojni dobrotvori godinama pomažu rad našeg Odjela. Kad nam se pokvari neki uređaj, ili trebamo novu opremu za kvalitetnije zbrinjavanje naših malih pacijenata, javljamo se dobrim ljudima diljem Međimurja i dobri ljudi se odazivaju. Često nam se dogodi da i oni nas kontaktiraju i pitaju što nam treba. Bez njih naš Odjel ne bi bio jedan od najbolje opremljenih Dječjih odjela općih toj suradnji bolnica u cijeloj RH.

Riječ, dvije o toj suradnji?
– Imamo prekrasnu, dugogodišnju suradnju sa Volonterskim uredom Međimurja, MURID-om, Ekonomskom školom Čakovec, Gimnazijom Čakovec, Srednjom školom Čakovec, Učiteljskim fakultetom Čakovec, Dječjim gradskim kazalištem Čakovec , OŠ Šenkovec, DV Bambi Čakovec, DV Cipelica Čakovec, Medicinskim fakultetom Zagreb,Gospodarskom školom Čakovec, KD Pinklecima, DND Čakovec, DND Mursko Središće i mnogim drugima. Tijekom godine dolaze na naš Odjel, ukrašavaju ga, olakšavaju boravak djeci i roditeljima pjesmom, plesom, prigodnim predstavama. Dobra suradnja posebno se vidi u prosincu.

Skoro svaki dan imamo neku posjetu sa prigodnim programom, poklonima, dobrim željama. Olakšavaju, uljepšavaju  i skraćuju vrijeme u bolnici djeci, roditeljima i osoblju. Želja mi je da se ti naši dobrotvori na našem Odjelu osjećaju dobro kao i mi koji tu radimo. Svo osoblje je, uz uobičajeni posao,  uključeno u pripremanje dobrodošlice i zahvale njima koji nas obogaćuju svojim dolaskom. Bez uključenosti svih na Odjelu i podrške Uprave to ne bi bilo moguće-rekla je sa zahvalnošću.

Radite i izvan bolnice, a vezano je za struku?
– Kao asistent, mentor, vanjski sam suradnik Sveučilišta Sjever za kolegije Zdravstvena njega djeteta i Kliničke vježbe II, predavač na POU Čakovec iz kolegija Njega i zdravlje djece. 

Suradnja s mladima i Vaša pomoć njima?
– Nema ničeg ljepšeg nego prenositi na mlade ljude ljubav prema pedijatriji. Medicinska sestra/tehničar mora imati emocionalnu i socijalnu zrelost, etičnost, empatiju, fizičku izdržljivost, spretnost, preciznost i odgovornost. Mora imati dobre komunikacijske vještine, taktičnost, strpljivost i sposobnost za rad u timu. Poželjno je da se može brzo snaći u nepredvidivim okolnostima, da ima razvijeno kritičko mišljenje i da je kritična prema svom radu.

Važno mi je da studenti shvate kompleksnost zdravstvene njege djeteta, specifičnosti brige za djecu od 0-18 godina… prema pedijatriji ne možeš ostati ravnodušan- ili je voliš ili je ne možeš raditi, ali briga o bolesnom djetetu nikoga ne ostavlja ravnodušnim- životna je poruka.

Što bi bilo važno spomenuti, a nismo Vas pitali?
– Što se tiče daljnjeg razvoja struke, želja mi je da se naprave normativi za broj sestara po pacijentu sa svim specifičnostima pedijatrijskog pacijenta, da se u opis poslova uvrste sve razine obrazovanja medicinskih sestara te nastavno na to i vrednuje. U Republici Hrvatskoj sestrinstvo je samostalna profesija, ima najviše stupnjeve obrazovanja i vrlo kvalitetno školovane medicinske sestre. Preddiplomski i diplomski studiji postali su sastavni i važni dio nastavnih aktivnosti na sveučilištima.

No, na jedno veliko pitanje još nije dobiven jasan odgovor- ima li sestrinska profesija svoj dokazani identitet, jer je upravo identitet određen jasnim i specifičnim determinantama koje razlikuju jednu profesiju od druge. Autentično vrednovanje medicinske skrbi i njege u društvu i zdravstvu osigurava uvjete za jačanje sestrinske svijesti o vrijednosti vlastite profesije. Voljela bih da sve sestre uvide svoju vrijednost i nezamjenjivost.

Poruka za kraj…
– Hvala svakom članu mojeg Odjela za pedijatriju zahvaljujući kojima se veselim svakom odlasku na posao jer zajedno možemo riješiti sve. Glavni tehničar bolnice, Neno Škvorc, mag .med. techn., je na početku svog mandata prije 2 godine rekao,  da mu je glavna obaveza zalaganje za sustav u kojem će medicinska sestra znati  svoje obaveze, ali i svoja  prava. Na dobrom je putu jer možemo računati na podršku svakom dobrom programu i pomoći u slučaju problema.

Bez podrške od najbližih kod kuće, sigurnosti da će svi uskočiti kad se koji sastanak, edukacija odulji, razumijevanja sve bi ovo bilo manje vrijedno, prazno. Hvala svima koji moj mozaik života upotpunjavaju!