TATJANA BARAT OTVORENO

DRUŠTVO, PROBUDI SE! Svi smo mi Franjo – neki prije, drugi kasnije

Slučaj profesora Franje Dragičeviće iz Tehničke škole Čakovec, kojeg cijene mnoge generacije, uzburkao je čitavu javnost i, napokon, dok nam već gori pod petama, ujedinio prosvjetne djelatnike. Profesorica iz Međimurja otvoreno je progovorila o toj problematici...

Napokon. Predugo se šuti o tome u kakvim uvjetima rade učitelji i
profesori. Današnje radno mjesto učitelja i profesora gotovo da i
nema nikakvih dodirnih točaka s poštovanjem i ugledom u društvu
koji su nekada imali. Nema tu nikakvih beneficija, tri mjeseca
godišnjeg i sličnih nebuloza u koje javnost vjeruje. Danas rad u
školi podrazumijeva borbu za goli život kod onih nastavnika koji
nemaju tu sreću da rade u dobrim osnovnim školama ili u
gimnazijama. 

Kada sam birala fakultet nastavničkog usmjerenja, nije mi bilo ni
na kraj pameti da bi se ovakvo nešto u budućnosti moglo događati.
Na svoje osnovnoškolske i gimnazijske dane imam samo najljepše
uspomene. Dakako da nismo ni mi bili savršeni anđeli, ali točno
se znalo tko je autoritet i koga se poštuje. Nije bilo dolazaka
roditelja u školu s prijetnjama te nije bilo ni blizu toliko
vršnjačkog nasilja kao danas, a da ni ne govorimo o nasilju nad
profesorima. A to je bilo prije malo više od jednog
desetljeća! 

PRIPREMA NA FAKULTETU NEMA VEZE S REALNOŠĆU U
UČIONICI

Kada sam pak bila na fakultetu, kratko se govorilo o načinima
postizanja discipline u razredu u sklopu obaveznih kolegija, no u
globalu smo bili pripremani za idealne uvjete poučavanja. Ti
idealni uvjeti za rad u učionici ne postoje. Jedan od starijih
profesora realno nam je rekao: “Sve što sada učite past će u vodu
kada stupite u učionicu.” I nije mogao izreći veću istinu. 

Zato sam, kada sam prvi put ušla u školu nakon diplome, doživjela
hladan tuš. Školu sam pamtila kao jedno od najljepših mjesta, a
ono što sam tamo zatekla gotovo da me natjeralo na plač. Učenici
kojima nitko ne može na kraj,  pa ni oni koji imaju više od
dvadesetak godina radnog iskustva, stručna služba koja češće
krivi učitelja nego dijete jer ona su u našem sustavu zaštićenija
od velebitske degenije (uz, dakako, časne izuzetke), razredi
u kojima je bio pravi teror raditi… 

Sjećam se jednog specifičnog razreda iz te prve godine za koji su
kolege, više-manje u šali, govorili da bi radije platili nekome
da uđe umjesto njih u taj razred. Kada sam u tom razredu
mijenjala neke kolege, uvjerila sam se da tamo zaista vlada
pravi pakao. U zbornici sam čula i ranija iskustva učitelja koji
su pozivali policiju, doživljavali prijetnje, podnosili tužbe pa
odustajali od njih zbog straha za život vlastite obitelji.
Kolegice s fakulteta s kojima sam tada razmjenjivala iskustva,
susrele su se s vrlo sličnim situacijama.

Srećom, tijekom te prve pripravničke godine imala sam sjajnu
mentoricu. Samo njoj mogu zahvaliti to što sam o školskoj praksi
naučila više u godinu dana nego tijekom čitavog fakulteta. Samo
njoj mogu zahvaliti što sam očvrsnula u radu s tzv.
“problematičnim” i što sam imala nekoga na koga se mogu osloniti
kada “zapne”. 
A vjerujte, u nastavi itekako “zapne”. Dakako, nisu svi učenici
problematični. Ima i onih krasnih koji me i sada, nakon toliko
godina, pozdrave na ulici ili pak onih kojima se divim u kakve su
mlade ljude izrasli te se veselim svakom novom susretu s njima.

POTRESNA ISKUSTVA DILJEM HRVATSKE 

No bilo je i takvih učenika i događaja koje sam morala potisnuti
iz sjećanja da bih mogla dalje funkcionirati. Slično je bilo i s
mnogim kolegama čija se iskustva sada šire internetom. U
Facebook grupi Nastavnici.org, koja okuplja više od 12 tisuća
članova, pokrenuta je inicijativa #ijasamfranjo, putem koje se
učitelje i profesore pozvalo da anonimno iznesu svoja iskustva iz
školske prakse.

Neka od njih zaista su jeziva. Prijetnje visenjem ispred
škole kao upozorenje drugima (prijetnja roditelja policajca),
naslanjanje noževa na vrat, seksistički i vulgarni komentari
upućeni učiteljicama i profesoricama, probušene gume, izrezivanje
prostota na automobile, prijetnje djeci učitelja… Ovo je samo
mali dio onoga što se ovih dana može pročitati uz oznaku
#ijasamfranjo.

Još je više zabrinjavajuće to što se ravnatelji i stručna služba
često ogluše na takve stvari. Dakako, postoje ravnatelji koji
itekako znaju raditi svoj posao i kojima stranačka iskaznica ne
igra nikakvu ulogu. Žalosno je što je njih toliko malo. U
svjedočanstvima koje su kolege iznijeli često se može pročitati
da su sve prijetnje i nasilje prijavili, no da im je savjetovano
da je bolje da po tom pitanju ne učine ništa. Jer ipak treba
čuvati mir i ravnateljsku fotelju, te ne dospjeti u medije, zar
ne? 

Također ima i onih ravnatelja koji učitelje i profesore
proglašavaju glupima i nesposobnima ako oni dozvoljavaju neposluh
na satu, ako ih se konstantno gađa predmetima, ako vrše nasilje
nad ostalim učenicima u razredu ili ako izostaju sa sati. No,
ponavljam, ima i sjajnih ravnatelja koji se bore uz bok s
učiteljima i žive za školu. 

DRUŠTVO, PROBUDI SE! 

Ako jedan učenik terorizira čitavu školu, zar je onda problem u
baš svim nastavnicima? Ne bih rekla. Kao što je rekao i profesor
Franjo, učenici čiji se identitet sada štiti (jer su
maloljetnici) slične probleme rade i njegovim kolegama. Osim
toga, učiteljski posao podrazumijeva svake godine rad s drugim
učenicima. Koliko god predano radili i imali savršenu karijeru,
dovoljan je jedan razmažen, bahati pojedinac kojeg roditelji nisu
znali odgojiti pa da vam uništi čitavu karijeru.

Neovisno o tome koliko imate iskustva i znanja, jedno “mamino i
tatino sunašce” može vam uništiti sve što ste gradili. I u
tome je čitav problem našeg društva – u lošem odgoju. Čak i ako
ne radite u školi, dovoljno je da, primjerice, prošećete užim
centrom Čakovca nakon što završi nastava. Psovke, vrijeđanje
roditelja, nastavnika, pijanstvo, međusobno ismijavanje… Sve je
to samo malen dio onoga što se može čuti. I ne samo ovdje.
Jednako je i u Zagrebu, Rijeci i bilo kojem hrvatskom
gradu. 

No ti određeni učenici ne teroriziraju samo učitelje i profesore,
a često i svoje roditelje koji im ne znaju stati na kraj, nego i
drugu djecu koja žele raditi, koja su u školu došla po znanje i
nova iskustva, koja imaju zacrtan neki životni plan i koji s
veseljem izvršavaju svoje obaveze. Zbog svih njih nasilje nad
učiteljima treba odmah prestati. Jer svi smo mi Franjo – neki
prije, drugi kasnije. 

Ako nadležni nisu kadri ništa učiniti (u trenutku kada završavam
ovaj tekst, ministrica obrazovanja nije rekla ni slova o cijelom
slučaju), preostaje nam da se sami borimo za sebe i onu djecu
koja žele i mogu više. 

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije