PRIČE IZ BOLNICE Goran Kozjak ‘Za mene su obitelj i pacijenti svetinja’

Krajem veljače ove godine zagrebački Večernji list je napisao: ‘Među liječnicima i medicinskim sestrama Večernji list pronašao je one koji u svojim bolnicama dobivaju najviše pohvala pacijenata. To su sposobni i stručni ljudi koji odlično obavljaju svoj posao, ali su istodobno ‘legende’, ‘dobri duhovi’, ‘dobre duše’ naših bolnica.

Na tom popisu se našao i jedan liječnik iz Županijske bolnice Čakovec – Goran Kozjak(41), specijalist opće kirurgije, ortopedije i traumatolog. Bez dvojbi je pristao na razgovor za naš portal, a nije mu bilo teško jer je riječ o izuzetno pristupačnom i elokventnom čovjeku.

O sebi će reći: – Rođen sam 6. srpnja 1976. godine u Čakovcu. Pohađao sam III. Osnovnu školu u Čakovcu i živio u soliteru ‘trinajstici’ preko puta Hotel Parka u jednosobnom stanu sa ocem Ljudevitom, po zanimanju knjigovežom, koji je tada radio u Tiskari Zrinski, te majkom Anicom, krojačicom zaposlenom u MTČ-u. Imam i brata Igora, 6 godina mlađeg.

U 6. razredu osnovne preselili smo u Savsku Ves. Srednju školu sam pohađao u TIOŠ-u (smjer matematika/informatika postao matematička gimnazija). Upisao sam Medicinski fakultet 1994, a diplomirao 2000. godine nakon što sam 6 dana bio apsolvent. Započeo sam staž za DZ Čakovec, prekinuo ga prije ‘velikih’ odjela i otišao u vojsku, u sanitet. U vojsci sam završio školu za pričuvnog časnika.

Nakon povratka završio sam staž i potom radio na zamjenama u obiteljskoj medicini do državnog ispita. Nakon 3 mjeseca probnog rada na odjelu kirurgije dobio sam specijalizaciju. Dvije i pol godine odradio sam u Županijskoj bolnici Čakovec, preostale dvije u matičnoj ustanovi KB ‘Sestre milosrdnice’. Nakon specijalističkog ispita vraćam se na Odjel traumatologije, kasnije ortopedije i traumatologije. Prošle godine položio sam subspecijalistički ispit iz traumatologije. Završio sam i tečaj muskuloskeletnog ultrazvuka te ga primjenjujem u poslu unatrag 5-6 godina. Ove godine sam postao voditelj Odjela ortopedije i traumatologije.

Oženjen sam suprugom Ivonom, također liječnicom radiologinjom, otac dviju kćerkica, a uskoro očekujemo treću curicu – završio je ponosno.

Od kada potječe Vaša vezanost – ljubav za medicinu?

– Iskreno, nema nekog životnog događaja ili prekretnice koji su me potakli da upišem medicinu. Briga za druge ljude, empatija, pomoć bližnjemu svom su stvari koje su mi usadili roditelji i katolička vjera. Iskreno, prvi izbor mi je bila ekonomija, no nažalost, ili možda nasreću, na prijemnom se tražio hrvatski jezik koji mi nije baš ležao, jer sam bolji u prirodnim znanostima nego društvenim.

Stoga sam ipak odlučio ići na prijemni iz medicine koji se održavao isti dan kad i ekonomija. Polagao sam i prijemni na PMF-u, smjer molekularna biologija, no na kraju sam se ipak odlučio za medicinu i nisam požalio. Našao sam se u kirurgiji koja je spoj teorijskog znanja i intelektualnih sposobnosti te manualnih vještina, spretnosti i pedantnosti.

Da li ste u tome imali uzor?

– Kako polažete ispite na Medicinskom fakultetu upoznate veliki broj liječnika koji bi Vam mogli biti uzor… Ali tek kad odaberete specijalizaciju nekako se istaknu oni koje želite slijediti. Naročito moji mentori, stariji kolege sa odjela kirurgije, neki u penziji, neki još na poslu. Naročito bih izdvojio nažalost već pokojnog dr. Trojka, koji me je i nagovarao da dođem na kirurgiju te dr. Komarčića s kojim sam radio na traumatologiji 8 godina do njegovog odlaska u mirovinu. Kao što su mi roditelji usadili moralne vrednote, radišnost i požrtvovnost u svakodnevnom životu, tako je to učinio dr. Komarčić za mene u medicinskom smislu.

Kako je tekao vaš uspon u medicini?

– Nakon završetka fakulteta i jedne godine pripravničkog staža, odradio sam 3 mjeseca probnog rada na kirurgiji, nakon čega sam dobio odobrenje za specijalizaciju. Dvije i pol godine specijalizacije proveo sam u Županijskoj bolnici Čakovec, a ostatak u Zagrebu u Kliničkoj bolnici Sestre milosrdnice (‘Vinogradska’) kao matičnoj ustanovi.

Po povratku iz Zagreba odmah sam počeo raditi na Traumatološkom odjelu. U hitnoj službi radio sam kao opći kirurg, a u operativi pretežno na traumatološko-ortopedskim i plastično-rekonstruktivnim zahvatima. S vremenom se usavršavate, radite sve teže i kompliciranije zahvate, ubrzavate jednostavne… Uvodite nove mikro ili minimalne invazivne zahvate, rekonstruktivne zahvate, protetiku…

Gdje ste u njoj danas?

– Kao subspecijalist traumatologije danas imam dosta velikog iskustva u traumatološko/ortopedskim operacijama, ali nadam se da nisam ni na pola puta učenja i usavršavanja. Razvijaju se nove tehnike, novi materijali, novi pristupi što sve zahtijeva svakodnevno praćenje. Dnevno izlazi nekoliko tisuća članaka u medicini, a stignete pročitati tek nekolicinu, ako imate pristup online člancima koji nisu baš jeftini. Obično bolnice ne izdvajaju sredstva za edukaciju, tako da ste prepušteni sami sebi. Nadam se da će se i to promijeniti.

Voditelj ste Odjela traumatologije i ortopedije. Koliko Vas to uz svakodnevne obveze opterećuje?

– Dobrom organizacijom posla i odnosom prema kolegama, sestrama, zdravstvenom i nezdravstvenom osoblju mogu se lakše podnositi svakodnevne obveze… Nažalost, danas smo pretrpani administracijom, tako da za pacijente imamo manje vremena nego bismo htjeli… Često se dogodi da prije napravim neki manji operativni zahvat nego napišem svu papirologiju vezano uz njega, što je stvarno frustrirajuće…

Problem je i manjak kadra, nema nas dovoljno, događa se nerijetko da u ambulanti pregledavam pacijente i istovremeno telefonski rješavam odjelne probleme i dogovaram organizaciju službe. Lakše je govoriti kako bi trebalo organizirati posao nego to i raditi. Postepeno uvodimo promjene za bolje funkcioniranje odjela i poboljšanje rada.

Biti liječnik je više od profesije?

– To je poziv, a s vremenom i stil života, naročito ako vam je i supruga liječnica u bolnici. Djeca željno iščekuju vikend kad će i mama i tata biti doma, naravno ako nijedan ne dežura, da budemo zajedno kao obitelj. Ponekad se čini da propuštamo dosta toga u odrastanju djece. Puno puta nakon nekoliko 24-satnih dežurstva treba vremena da spoznate koji je dan u tjednu i uđete u normalni ritam. U svakom slučaju puno odricanja vas i obitelji.

Vaše mišljenje i stav o ‘plavim omotnicama’?

– Ne bi bilo korupcije da nema ljudi koji su spremni platiti da riješe stvari preko reda, što nije problem samo u medicini već i u svim sferama društva u našoj zemlji. Drugi problem su liste čekanja, radi se previše pretraga i pritom zaboravlja da je 95% dijagnoze dobar i adekvatan klinički pregled. Također je problem što nema normativa ni realnih cijena medicinskih postupaka. Nemoralno je i neetički tražiti novac za bilo kakve zdravstvene usluge, mi smo plaćeni za svoj posao. Takvo izolirano ponašanje baca ružnu sliku na liječnike koji pošteno i časno obavljaju svoj posao. Svako traženje mita se treba sankcionirati.

Večernji list je pisao o Vama kao ‘dobrom duhu bolnice’. Što to znači za Vas i pacijente?

– To je bila anonimna anketa prošle godine, mislim da je ‘Večernjak’ objavio liječnike iz različitih ustanova koji su bili najviše rangirani u anketama. Za mene to znači osobnu satisfakciju, da radim dobro kao čovjek i liječnik i da pacijenti to znaju prepoznati.

Kažete, da se stavljate u ulogu pacijenta. Što pod time mislite?

– Svaki pacijent koji dolazi liječniku, dolazi jer mu je njegov zdravstveni problem bitan pa čak i ako se nama čini minoran. Svi žele da se njihovo stanje brzo riješi, da im se situacija dobro objasni,za što nažalost zbog pretrpanosti poslom često nemamo dovoljno vremena, te da izliječeni ili barem poboljšanog stanja idu kući. Uvijek imam na umu da bi na mjestu pacijenta mogao biti netko meni blizak, član obitelji, prijatelj te kako bih želio da se postupa prema njemu.

Djelatnost Vašeg odjela, pozitivne i manje pozitivne strane?

– Pozitivne strane su super korektni kolege i sestre/tehničari, spremačice, funkcioniramo kao velika obitelj, s manama i vrlinama. Negativne su, puno nepokretnih, prevladava gerijatrijski profil pacijenata, psiho organski promijenjeni pacijenti. Veliki obrtaj pacijenata, može se promijeniti i polovica odjela u jednom danu. To sve zahtjeva koncentriranost, staloženost, hladnu glavu

Riječ, dvije o listama čekanja na Vašem odjelu, odljev liječnika?

– U Traumatološkoj ambulanti nema lista čekanja, ali razmišljamo da je uvedemo, kao što je i u drugim ustanovama, jer fizički ne stignemo pregledati do 80 ljudi u 4-5 h. Ortopedska lista za preglede je oko 6 mjeseci, ali imamo jednog ortopeda manje unatrag nekoliko godina. Što se tiče liste čekanja za proteze taman smo krenuli sa pozivanjem ljudi po pročišćenoj listi prema vremenu čekanja, sada iznosi oko 3 godine, ali mislim da će kada se uhoda naručivanje pasti na 1.5 godinu.

Usporedbe radi u Velikoj Britaniji se čeka 3 godine na ugradnju proteze kuka, a izdvaja se nekoliko puta više za zdravstveno osiguranje po glavi stanovnika. Moramo biti realni i uvidjeti da liste čekanja svugdje postoje, nema dovoljno kadra, nema dovoljno novaca, nema dovoljno sluha HZZO-a za probleme. A mislim da će biti još i gore jer se ne poduzima ništa da se spriječi odljev liječnika iz zemlje.

U europskim državama plaće su bolje, radi se manje, postoje normativi odnosno određeni broj pregleda i zahvata koje liječnik dnevno mora obaviti. Zdravstveni sustav je organiziran, imate sve što trebate za rad, kod nas još sve to šteka. Ne može milijun ljudi plaćati zdravstvene usluge za 4.5 milijuna, svakome mora biti jasno da je to neodrživo. Kako sve drugo košta, tako košta i medicina. To će se trebati promijeniti.

Kako ih najbezbolnije riješiti?

– Zapošljavanjem dodatnog kadra prema sistematizaciji, smanjenjem administracije vezane za pacijente.

Sasvim privatno u šali, volite psovati?

Nikada ne opsujem dragoga Boga, ali uz svu silinu stresa, probleme, pokrivanje nekoliko radilišta moram imati neki ispušni ventil. Da sve frustracije držim u sebi sigurno bi imao probleme sa srcem, tlakom, želucem. Ovako mi je samo šećer graničan, pri čemu je zaslužno i malo genetike.

Opišite svoju obitelj?

– Prekrasna supruga Ivona, radiologinja u Općoj bolnici Varaždin, divna je supruga i majka, uvijek je uz mene kao i ja uz nju. Imamo prelijepe, pametne, zvrkaste i vesele blizanke Natašu i Luciju. Uskoro očekujemo treću curicu, Petru. Za mene je obitelj svetinja.

Koliko njihova sreća utječe na Vaš posao?

– Kao profesionalac u zdravstvu sve probleme moram ostaviti na kućnom pragu. Nitko si ne bi smio dozvoliti da ga problemi okupiraju na poslu i utječu na rad. Ali, ako imate doma sretnu i veselu obitelj, sve ‘klapa’, onda je blagoslov raditi i znati da ćeš voljene vidjeti nakon odlično obavljenog posla. Sve je lakše kad znaš da sve ‘štima’ kod kuće.

Da niste ušli u medicinu, što biste odabrali?

– Vjerojatno bi knjigoveža ili bi restaurirao knjige jer sam uz to odrastao. Otac mi je knjigoveža, radio je u Tiskari Zrinski, a već 42 godine radi i privatno. Kad je bilo puno posla cijela obitelj mu je pomagala. Najviše posla je uvijek bilo u prosincu pa smo nerijetko božićne blagdane provodili u radionici. Ta pedantnost, preciznost i spretnost potrebni za uvezivanje knjiga kasnije su mi bile od pomoći u kirurgiji.

Danas su pacijenti sve zahtjevniji. Kako to objašnjavate?

– Prvi razlog je dostupnost informacija, na internetu imate sve moguće bolesti i medicinska stanja. Na televiziji se prikazuju nebrojene serije o medicini, medicinskim slučajevima upitne realnosti. Drugi je razlog, prema mom mišljenju, veća dostupnost zdravstvenih usluga.

Treći razlog je da su ljudi svjesniji svog zdravlja i posljedica bolesti. Četvrti razlog je da je dijagnostika u medicini zadnjih 10-20 godina u velikom zamahu, tolikom da pacijenti smatraju da liječnik ne može postaviti dijagnozu i dati terapiju ako nije napravljeno barem nekoliko pretraga.

Što s posla želite što prije zaboraviti?

– Stresnu, razočaravajuću operaciju, teško bolesne pacijente kojima ne možete pomoći.

Što smatrate važnim, a nisam Vas pitali?

– Trenutni razvoj bolnice ide u odličnom smjeru. Otvorena je sala invazivne kardiologije, dobili smo novi CT uređaj. Upravo smo ovaj tjedan nabavili uz pomoć uprave zaključane titanske pločice, koje su zlatni standard u svijetu za liječenje prijeloma kostiju. Sada nam neće biti problem zbrinuti prijelome starijih ljudi sa osteoporozom.

U pregovorima smo i za intramedularnu osteosintezu (‘čavle’) za prijelome cjevastih kosti koja će omogućiti rano mobiliziranje, opterećenje i razgibavanje, čime se skraćuje boravak u bolnici. Nadamo se i nabavci držača za artroskopiju ramena, tako da možemo početi sa minimalno invazivnom tehnikom popravka tetiva ramena. Boravak pacijenata na odjelu kirurgije ŽB Čakovec je do 2 dana kraći od državnog prosjeka, što je pokazatelj dobrog i kvalitetnog rada.

Bio je to sugovornik po mjeri svakog novinara, fotografa. Odvojio je zato nedjeljno dežurstvo kada je naš razgovor u nekoliko navrata prekidan glede traženja njegovih suradnika, a sve u službi pacijenta. Naš sugovornik je bez imalo panike, i onih spominjanih psovki, sve obavio na zadovoljstvo nas nekolicine.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije