ŽIVOT TETE LIZE (6) Nečem nikakvu pevačicu!

Očeva riječ u kući je bila zakon i morala se poštivati! Zato nitko nije komentirao njegovu odluku da Lizika neće nastaviti školovanje u Varaždinu. Rekao je to i gospodi kad je bio pozvan u školu.

Svemu tome prethodio je posjet Vlatka Mačeka Donjoj Dubravi, u kojoj je Lizika živjela. Dojahao je na konju, a doček mu je priređen u centru mjesta, ispred Hirschlerove zgrade. Školska djeca bacala su u zrak latice cvijeća, donjodubravska limena glazba svirala je koračnicu. Poredali su se općinari, učitelji i mještani, a mala Lizika je istupila sa buketom cvijeća. Zvonkim dječjim glasom zaželjela je gostu dobrodošlicu.

Potom je zapjevala iz svega glasa i pobrala buran pljesak. Mačekove oči bile su uprte u dijete, a uši su slušale zvonku i tugaljivu međimursku pjesmu. Dobravsku pjesmu njezinih djedova i baka, nastalu iz neke tugaljive sudbine međimurskog čovjeka, koji ostavlja svoj rodni kraj i pjeva o međimurskoj rodnoj zemljici i obiteljskom domu.

Nije prošlo dugo vremena od Mačekovog posjeta Donjoj Dubravi, koji je i sam zapazio darovitu djevojčicu, pa su oca pozvali u školu na razgovor. Trebali su njegov pristanak, pa da Lizika nakon četvrtog razreda krene na daljnje školovanje u glazbenu školu u Varaždin. Novac neće biti problem, rekla su gospoda u školi koja su ga sačekala. Dva nepoznata muškarca i jedna profinjena gospođa i učitelji. Gospoda su rekla da će pola troškova platiti škola, a pola Općina.

Međutim, otac Franjo odlučio je još kod kuće. Dugo je razmišljao i nikako mu se sve to nije sviđalo. Njezino daljnje školovanje nije dolazilo u obzir. Čak se nije obazirao ni na majčine riječi koja je pokušala to sagledati sa one pozitivnije strane.

- Nečem v hiži nikakvu pevačicu! Nek se muči, kak sem se i ja mučil!
– odlučno je nastupio na sve prijedloge općinara i školskog ravnatelja. Kad su vidjeli čovjeka kojega baš nitko i ništa neće pokolebati, odustali su.

LIZIKIN PLAČ

Lizika je po očevom dolasku iz škole udarila u plač. Neutješnu, majka ju je prizvala k sebi. Teško je bilo djetetu objasniti da bi dobiveni novac najvjerojatnije bio dovoljan tek za školarinu. U tuđem gradu potrebno se drugačije obući, obuti, objašnjavala je djevojčici majka. Majčinom srcu je bilo najteže, ali kad se sjetila da je u kući svako malo ponestalo hrane, nekako se pokušavala pomiriti sa muževom odlukom.

Nakon završetka četvrtog razreda osnovne škole, Lizika je utjehu našla u pjevanju u crkvenom zboru. Kantor Ivan Horvat odmah na audiciji zamijetio je jačinu i kvalitetu njezinog glasa. Poput ostalih mladih djevojaka, voljela je dolaziti na probe. Tu su se sastajale djevojke i mladići koji su, kao i ona, nakon probe, odmah se razbježali kućama. Ipak, bilo je za vrijeme proba i ugodnih susreta i trenutaka. Ne njezinih.

Bilo je djevojaka koje su zaljubljeno i nježno pogledavale mladiće, svoje odabranike. Primiti se za ruke ili poljubiti, bilo je neizvedivo. Ljubavi su bile zapravo simpatije, tajne koje su se čuvale kada bi glave noću klonule na jastuk. Lizika je bila još djevojčica i nije razmišljala o ljubavi.

To joj je, zapravo, bio jedini izlazak. Svaki put, na povratku kući, promatrala bi zvjezdano nebo i čula iznova oštar očev glas:
- Nečem v hiži nikakvu pevačicu! Nek se muči, kak sem se i ja mučil!

>>> TETA LIZA Legenda i čuvarica izvorne međimurske pjesme
>>> ŽIVOT TETE LIZE (2) Nečem hmrti na kvartelju
>>> ŽIVOT TETE LIZE (3) Dvesto zlatarski čoni
>>> ŽIVOT TETE LIZE (4) Gospodine, molim dinar
>>> ŽIVOT TETE LIZE (5) Pjesma svakodnevnog življenja

Besplatnu eMedjimurje.hr aplikaciju za Android možete preuzeti klikom ovdje, a za iPhone ovdje.

Sonar Hombres
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.