TRENutak za roditeljski KUTak: Dječaci ne plaču, zar ne?

Nema radionice ni predavanja na kojima kada spomenem izražavanje emocija prema djetetu ili grljenje, većina reakcija je – 'Bojim se da ih ne razmazimo!'.

Kako možete dijete razmaziti zagrljajima i izražavanjem ljubavi? Kako je moguće da se to uvjerenje toliko uvuklo u odgoj? I sami smo ga dobili odgojem te ga samo prosljeđujemo, na žalost bez razmišljanja o tome je li točno ili nije.

Dijete možete razmaziti ako mu ne postavite jasna pravila i granice i pri tome ih dosljedno ne slijedite. I to je to! Zagrljajima i izražavanjem ljubavi ne možete nikog razmaziti.

Krenite od sebe! Kada vam je teško, što bi vam prijalo?
Zagrljaj, topla riječ, utjeha ili razumijevajući razgovor. Bi li vam to u tom trenutku činilo ugodu i olakšalo vam daljnje funkcioniranje ili bi vam otežalo?

Kada se ozlijedite ili ste bolesni, što bi vam prijalo? Maženje, zagrljaji, mir i tišina, nečija briga oko vas s čajem ili utjehom, zar ne? Bi li vam to u tom trenutku činilo bolest puno podnošljivijom a bol lakšom?

Kada imate financijske ili neke druge poslovne probleme, što bi vam prijalo? Utjeha da će sve biti u redu, zagrljaj, šetnja s nekim punim razumijevanja ili pak s nekim tko bi vas motivirao na bolje, zar ne? Bi li vam to u tom trenutku činilo probleme lakšim a rješenje mogućim?

No, što se dogodi kada istu tu vrstu ljubavi morate pokazati djetetu? Smatrate da će ga sve to razmaziti? Ili da će biti divlji? Ili da će pogrešno shvatiti vašu ljubav? Ili nešto sasvim drugo?

Kako se takav način razmišljanja uvukao u vaš um, kad vam zdrava logika, a i životno iskustvo pokazuju da su nježnost, ljubav i razumijevanje nešto što više pomaže nego odmaže?

'Dječaci ne plaču', 'Već si velika djevojčica pa ti ne trebaju zagrljaji', 'Moje dijete ne voli dodire', 'Moje dijete se ne voli grliti', 'Ne volim se grliti u javnosti', 'Ne moraju svi znati kako mi je', 'Živciraju me oni koji se u javnosti ljube i grle, neka to rade doma'...

Takve i slične rečenice koje su nam govorili a koje smo i mi nastavili govoriti svojoj djeci, sprečavaju nas u izražavanju emocija.

Otkada dječaci ne plaču? Sva djeca plaču bez obzira na spol. U kojem točno trenutku života moraju prestati plakati i zašto bi pobogu to trebali učiniti? Mi žene volimo vidjeti muške suze. Pune smo razumijevanja za njih i dapače, potaknu nas na nježnost.

U kojem to točno trenutku života djevojčice dovoljno odrastu da im više ne trebaju zagrljaji? Je li to s 5 godina ili 15, 55? Zar zaista to ima veze s dobi? Svaka žena voli da je se grli u određenim trenucima. Zagrli i šuti, to je nešto što odgovara svima bez obzira na spol i dob.

Tješite li se time da vaše dijete ne voli dodire i ne stvarate naviku tješenja dodirom nego riječima ili čak niti ne riječima, u velikoj ste gabuli.

Odgajate dijete koje će vrlo teško izražavati emocije svojem supružniku, a i djeci. To što se dijete u određenim trenucima tješi na svoj način uopće ne znači da ne voli dodire. Samo ste možda vi tako odgajani pa morate izvježbati tu svoju krutost i početi davati nježnost, djelima ili riječima. Ta vrsta ljubavi iziskuje isto vježbu, barem u početku, a kasnije je sve lakše jer vam drugi uzvrate. Ne morate se bojati da neće.

Ako se ne volite grliti ili ljubiti u javnosti, neka. Ali, molim vas, zapitajte se tko vas je u to uvjerio i što je loše u tome? Zar nije ljepše vidjeti nekog da se grli i ljubi nego da se tuče ili svađa? Ako vam to nije isto, prisjetite se kako su vas odgajali – u svađi ili ljubavlju i možda dobijete odgovor zašto vi svoje dijete ne grlite, naročito kada to zavrjeđuje.

Kada vaše dijete osvoji neku nagradu, medalju, trofej ili slično, zar to ne zavređuje žestoki zagrljaj pred svima? Zar to ne bi djetetu najviše značilo kada biste pred svima pokazali ljubav i ponos na takav način? Ili mislite da je bolje da odete u dućan i kupite mu igračku za nagradu? Što bi dijete više cijenilo?

I tako, uvjere nas u nešto, mi im povjerujemo i nekako prestanemo razmišljati zašto je tome tako. Sami sebe zakidamo za najvažniji dio života – razvijanje ljubavi prema sebi i bližnjima, otvaranje srca prema onima koje najviše volimo.

Kada djeca odrastu nećemo više imati poligon za vježbu tog svog hendikepa. Kada su manji ali i kako odrastaju možemo s njima vježbati izražavanje ljubavi dodirima ali i riječima. Ne brinite, nećete ih razmaziti. Ne time! No, kupovanjem stvari hoćete.

Zar vam nije jeftinije strastveno zagrliti? Zamislite kako će dijete zapamtiti taj trenutak? Koliko će mu to značiti? Nema te riječi niti stvari koja bi pokazala veću ljubav od moćnog zagrljaja u javnosti.

No, što će drugi misliti? Što će reći? Da sam slabić ili njonjo? Da, to je vjerojatno važnije od vašeg djeteta. Razmislite dobro i krenite u akciju!

Mijenjajte sve što su vas pogrešno naučili. Davanje ljubavi nije greška! Nikada neće ni biti put da razmazite dijete. Ali, da mu zatvorite srce i da ohladite odnos, mooožda i hoće.

Želim vam puno sreće u odgajanju svojih anđela, a ako zapne, tu sam.

Anita Vadas
tel. 098/564-290

mail: info@anitavadas.com

www.anitavadas.com

Edukacija j.d.o.o.

Preslatko: tuljan se ne prestaje maziti s plišanom verzijom sebe
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.