UČITELJICA na godišnjem: 'Što učiti djecu da ne požele pobjeći iz Hrvatske'

Što li rade moja dječica?

Kao i prošlog i pretprošlog ljeta, i ovog mi ljeta nedostaju moji klinci. Nije da mi se ujutro ustaje i juri na posao s tisuću i jednom mišlju što i kako ću raditi, jednostavno, nedostaje mi moj razred. 

Možda ovaj uvod zvuči nerealno, patetično, lažnjak, ali to nije moj problem. Meni nedostaju moji klinci. I samo se to broji. Nedostaje mi moja A. koja usred sata dođe k meni, zagrli me i poželi se malo maziti, nedostaje mi moj M. koji odgovori na pitanje i prije nego ga ja dovršim, nedostaje mi moja E. koja oštrim okom kritički promatra sve oko sebe i onda me nagradi najslađim smiješkom na svijetu, ma… nedostaju mi svi oni. 

U slobodno vrijeme razmišljam što bih s njima mogla sljedeće školske godine raditi, a da im bude novo i zabavno, kamo bi ih mogla odvesti da dožive nešto novo, na koji način bi im mogla još više približiti lektirna i nelektirna djela da zavole čitanje, koje bismo filmove mogli zajedno u našem 'razrednom kinu' gledati. Smišljam projekte koji bi se mojim klincima mogli svidjeti, ali takve koje će raditi sami, a ne da upregnu roditelje. Uglavnom – nedostaju mi moji klinci.

Moja 'zvjerad', kako ih odmila zovem, čine najrazred na svijetu. Pristojni su, pametni, poslušni, veseli, zaigrani, duhoviti, prijatelji su jedni drugima, ma najbolji su u svemu. Sad će biti treći razred. Kaže se da su neparni razredi najteži (prvi, treći, peti, sedmi). Zato i razmišljam kako im olakšati taj treći razred.

Treći razred

U trećem razredu najzeznutiji nastavni predmet je Priroda i društvo. Namjerno neću napisati 'najteži' jer teško je samo ono što se ne radi i ne uči s voljom i razumijevanjem. Naime, u trećem se razredu iz PiD – a uvodi u kartografsku pismenost, uči se o zavičaju i uči se povijest mjesta u kojem živimo. Zašto je to zeznuto?

Oni koji rade taj nastavni program izgleda da nemaju baš na umu da pišu program za još malenu djecu kojoj svi ti kartografski pojmovi znače isto koliko i ime kineskog sela u pokrajini Gansu. U želji da se učenike što više rastereti, izbačeni su dijelovi programa prema kojima se postepeno dolazilo do toga kako nastaje plan grada, zemljovid, umanjeno mjerilo i slično.

Sve je to 'zipano', stisnuto u nekoliko 'brzinskih' sati, najzanimljiviji dijelovi programa koji su djecu navodili da sami misle i zaključuju strpani su u par sati pa umjesto uvođenja u kartografsku pismenost i snalaženje na planu grada (jujuju, naći po učionicama velike planove grada rjeđe je nego dobiti na lotu, onaj tko ima veliki plan grada na zidu učionice je faca, momentalno je sumnjiv da je došao do njega preko veze - 'aaaaa, ima se, može se') polako i sistematski, s malcima moramo taj dio gradiva jednostavno 'preletjeti' ako želimo realizirati sav nastavni plan i program.

Ne uče svi učenici jednakom brzinom i evo prvog argumenta zašto je treći razred težak: nema se vremena za kvalitetno uvježbavanje obrađenog gradiva.

Prije 'rasterećenja' učenika

Moje su bivše generacije obožavale izrađivati makete naselja oko škole u pijesku. Pješčanik je u učionici bio glavna 'fora'. Zajedno smo izrađivali kućice, zgrade, trgovine, crkvu, ulice. Igrali smo se na satovima i učili. I auti su vozili najprometnijim ulicama pješčanika. Opcrtavali smo tlocrte svake makete. Zatim bismo, kad bi kompletna maketa bila gotova, stavljali na nju plastičnu foliju i flomasterima crtali 'plan'.

Tako smo, igrajući se u pijesku, spajanjem Likovne kulture i Prirode i društva, učili kako nastaje plan, od plana zemljovid i tako dalje. Pješčanike više nemamo u razredima. Nemamo ni vremena učiniti taj dio nastave zanimljivim. U dva sata Prirode i društva tjedno teško se može i realizirati nastavni program i biti kreativan. Da bi se to stiglo, trebalo bi 'ukrasti' vrijeme nekom drugom predmetu. A kojem, kad je sve prenatrpano?

Dakle, učenici su 'rasterećeni' tako da su ključni pojmovi koje moraju svladati ostali isti, ali je skraćen put kojim će do razumijevanja tih pojmova doći. Realno gledano – učinjena im je medvjeđa usluga. 

Povijest u trećem razredu

Jao i joj. Živimo u gradu bogate prošlosti, baroknom gradu koji je nekad s pravom i ponosom nosio naziv 'mali Beč', gradu koji je biser baroka, gradu koji, kao i mnogi drugi gradovi u Hrvatskoj, zaslužuje da se o njemu uči, sluša i piše. Ali jao i joj. 

Učenik u trećem razredu još nije sam sa sobom načisto koji je dan u tjednu, što su godišnja doba a što mjeseci u godini, izgubljen je još u vremenu i prostoru, a mora, odjednom, ne samo naučiti već i razumjeti pojmove koji njemu u životu ništa ne znače. Klinac koji uči u matematici brojevni niz do 1000 mora pamtiti stoljeća, desetljeća, važne godine iz prošlosti svojeg grada. Mora naučiti vremensko razdoblje od 1209. do 1756. a iz matematike još nije učio računati preko 1000. 

Nacrtaš trećašu vremensku lentu do 21. stoljeća – gleda te blijedo. Pitaš ga da objasni u kojem je stoljeću Varaždin bio glavni grad Hrvatske – gleda te blijedo. Nauče oni to. Ali ne razumiju. Naravno da ne razumiju! Kako će jadni razumjeti kad ih samo 'ubaciš' u kotao povijesti kao grincajg u juhu!

Mogu oni naštrebati, nabubati napamet važne godine iz povijesti grada (da se razumijemo, kvalitetnih udžbenika za učenje o prošlosti zavičaja baš i nema), ali je li bubanje napamet učenje? Kakvo je to učenje povijesti bez reda, zaključivanja, povezivanja, uočavanja uzroka i posljedice? Kako bi klincu objasnio koja je važnost toga što je grad postao 'slobodnim kraljevskim gradom' moraš skakati kao klokan po svim periodima povijesti i društvenim uređenjima prije toga.

I još onda jadan ne razumije baš najbolje. Naravno da ne razumije. Ne razumiju ni oni koji imaju više znanja iz povijesti. 

A privreda? A poljoprivreda?

Također, trebaju učiti privredu zavičaja. Koju privredu? U zavičaju tvornica čas ima čas nema. Taman ispričaš djeci priču o nekoj tvornici koja proizvodi ovo ili ono – tvornica ode u stečaj. Trgovina? Što, zar ćemo djecu učiti o stranim trgovačkim lancima koji se kao paukova mreža šire Hrvatskom ili ćemo ih učiti o tome kako je jedan tajkun opljačkao narod, dao svojim trgovcima mizerne plaće i polako seli imovinu u švicarske banke? Koja industrija? koja trgovina? 

Poljoprivreda? O čemu da im pričamo? O kojoj poljoprivredi u zavičaju mogu pričati, na primjer, Slavonci?

Još malo pa će rujan

Nedostaju mi moji klinci. I evo, provodim dane smišljajući što ću ih suvislo u trećem razredu učiti nakon što ih sve izljubim i izgrlim. Što ću ih učiti, a da ne požele pobjeći iz domovine, što ću ih učiti, a da im ne bude naporno i dosadno, da razumiju i uče s voljom. Jer jedino što još vrijedi su upravo ta naša djeca.

Školski kutak
Na teške bolesti nisu imuni ni liječnici: donosimo priču Siniše Varge i Vesne Ramljak o borbi s opakom bolešću
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.