MILJENKO BUJANIĆ Kako možemo predvidjeti pojavu nekih bolesti?

Da bi se naš organizam mogao suočiti s infekcijom ili invazijom različitim patogenima, morao je razviti sustav njihovog prepoznavanja kao preduvjet za pokretanje obrambenog odgovora. Taj sustav pomoću kojega organizam razlikuje 'vlastito' od 'stranog' temelji se na brojnim složenim organskim molekulama koje svaka stanica u organizmu nosi na svojoj površini.

Kada te molekule dođu u strani organizam, one u njemu mogu uzrokovati imunosnu reakciju, odnosno drugim riječima, organizam ih prepoznaje kao antigen, nešto što nije njegovo i što nastoji izbaciti iz organizma. Kako je za sve molekule u organizmu zapisana uputa za njihovu sintezu, tako postoje geni koji daju uputu i za sintezu tih molekula koje uzrokuju imunosnu reakciju. To su geni glavnog sustava tkivne podudarnosti (engl. kratica MHC).

MHC geni tako određuju i kompatibilnost donora za transplantaciju organa, jer ukoliko prije spomenute molekule na stanicama donora nisu iste, obrambeni sustav primatelja ih prepoznaje kao nešto 'strano' i odbacuje transplantirani organ. MHC geni ubrajaju se u najraznolikije gene kralježnjaka i njihova dva osnovna svojstva su poligenost i polimorfnost, drugim riječima sastoje se od velikog broja gena, a geni su u populaciji prisutni u obliku različitih alela.

Prema tim svojstvima istraživanja na MHC genima kod divljih životinja usmjerena su u dva pravca, istraživanje stupnja varijabilnosti te povezivanje specifičnih alela s određenim uzročnicima bolesti. Pri tome, gledajući odnos prema bolesti postoje dvije pretpostavke, jedna koja govori da su jedinke koje imaju veću raznolikost MHC gena otpornije, dok druga tvrdi da je otpornost/prijemljivost na neku bolest uvjetovana postojanjem specifičnih alela.

Novija istraživanja ukazuju na činjenicu da se te dvije teorije međusobno ne isključuju, već nadopunjuju jedna drugu. Do danas su provedena brojna istraživanja raznolikosti MHC gena kod mnogih vrsta sisavaca i rezultati su različiti.

Dok je kod jednih životinja utvrđena velika raznolikost alela, kod drugih je pak utvrđena izrazito niska. Zanimljivi su i rezultati istraživanja kod životinja kod kojih se sve više smanjuje njihovo stanište, ali raznolikost MHC gena u njihovoj populaciji ostaje visoka.

Istraživanja o povezanosti određene bolesti s točno određenim alelima provode se već desetljećima te njihovi rezultati daju osnove za daljnja istraživanja i rasprave. Tako su pronađeni specifični aleli povezani s mnogim bolestima ljudi, poput ankiloznog spondilitisa, reumatskog artritisa, Sjögrenovog sindroma i brojnih drugih.

1950-ih započela je sustavna analiza varijacija otpornosti na parazite te je to danas jedno od glavnih područja istraživanja. Da domaće životinje pokazuju odstupanja u otpornosti prema invazijama praživotinjama i oblićima dokazano je još početkom 20. stoljeća, a do danas je poznato da se takve varijacije pojavljuju i unutar i između određenih vrsta i pasmina domaćih životinja.

Tako su istraživanjima dobiveni rezultati o postojanju specifičnih alela povezanih s poboljšanom otpornošću na invazije oblićima, ali i drugim ekto- i endoparazitima. S druge strane, istraživanjima su utvrđeni i specifični aleli povezani sa većom prijemljivošću na parazite, odnosno lakšim oboljenjem.

Cilj projekta 'Molekularna epidemiologija odabranih parazitskih bolesti divljih životinja' je utvrditi samu raznolikost MHC gena, te utvrditi postoji li sveza između raznolikosti MHC gena i podložnosti/rezistenciji na parazitske bolesti, i to kod divlje svinje, jelena običnog, srne obične i čaglja.

Prikupljen je značajan broj uzoraka od navedenih vrsta, napravljene su molekularne analize raznolikosti gena te je utvrđen parazitološki status analiziranih jedinki. Trenutno, u završnoj fazi projekta, provode se statističke analize dobivenih rezultata kako bi se utvrdila eventualna sveza između raznolikosti MHC gena i parazitskog statusa.

Jedan od značajnijih nalaza parazita koje smo utvrdili jest trakavica Echinoccocus multilocularis, opasna zoonoza koja kod ljudi uzrokuje alveolarnu ehinokokozu. Projektni tim je molekularno potvrdio prisutnost ove trakavice kod čaglja, što je ujedno i prvi pozitivan nalaz tog parazita kod čaglja na našim prostorima.

Prošle godine su naše kolege s Hrvatskog veterinarskog instituta dokazali prisutnost trakavice E. multilocularis kod lisica i to je bio ujedno i prvi dokaz ove trakavice u Hrvatskoj. Konačni nositelji trakavice E. multilocularis su mesojedi (lisica, čagalj, vuk, kunopas, pas, mačka), dok su posrednici glodavci.

Čovjek kao slučajni nositelj invadira se unosom jajašaca u organizam nakon čega razvojni oblik trakavice uzrokuje tumoru slične lezije u organizmu, a najčešće u jetrima. Sve navedeno poziva na oprez i poštivanje temeljnih načela higijene. Potporom projekta HRZZ, UIP 3421 'Molekularna epidemiologija odabranih parazitskih bolesti divljih životinja'.

Zapalila se jahta, morali je potopiti kako bi se plamen ugasio!
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.