KOLUMNA ZARA VEJ Žena iz lifta

Nedostatak ljubavi je u stvari zabezecirano vrijeme u glavi i srcu za dokučiti, što zapravo uz sebe i u sebi želimo, a nemamo.

- Bila je večer, osjetio sam prazninu u sebi - rekao je čovjek u tridesetima u jednom razgovoru. Takvu strašnu prazninu da sam je se uplašio. Nazvao sam svoju dragu prijateljicu koja je iskusila gorčinu života u širokom rasponu, ali se nekim čudom iskobeljala. No, uživala je u svojoj samoći. Nizale su joj se ružne stvari kao mjehurići od sapunice. Rekla mi je da postoji istina uspjeha osobne sreće i istinske ljubavi.

Prva stvar koja ti se može dogoditi je da svoj život uzmeš u svoje ruke i budeš uporan. Stvoriš situaciju i okolnosti i onda samo okrećeš vodu na svoj mlin. Odabereš curu, dobru, poštenu, povučenu, a ti glumiš Fulira. U toj prvoj situaciji postoji mogućnost da ti žena bude poput vlastite majke. Dobra kuharica, skromna ljubavnica i podari ti nasljednika.

Druga stvar je da imaš vrašku sreću i naletiš na neku koja će te usrećiti, ali i potrošiti lovu. Biti sjajna ljubavnica, a ti ćeš rintati sve u šesnaest. Ona će ti biti centar svijeta jer je pametna i zamagli ti oči k' o prvo staklo na autu. Treće mogućnosti više nema. Zapravo ima. Ostaješ do daljnjega sam. Zapravo, do starosti.

Tako je rekla prijateljica i ja sam se zabrinuo, ali nisam činio ništa. Prijateljica je tvrdila da tajne nema. Uhvatiš se, jednostavno, u koštac sa životom. Ili truneš ispred kompa i televizora. Točka. Što su se te žene osokolile, da ne povjeruješ!!

A moja muška strana mozga tražila je baš ono bajkovito, bujne grudi i duge noge, da zamrem kada je povalim, da ne mogu doći do zraka kada se pohvalim, da mi moji frendovi s kojima se naslanjam na stol i buljim u sapunicu iznad šanka nikada ne oproste moj ljubavni uspjeh...

A onda sam, sasvim slučajno, u liftu, zaljubio se u rastavljenu ženu. Objasni ti to mojim frendovima da sam za jedne kratke trominutne vožnje dobio i ženu i dijete u paketu. Ali nakon nje, oni su mi postali manje važan dio života.

Ovako je bilo. Vozimo se mi tako na treći kat i ona sisata stara susjeda koja stanuje stan iznad mene me nagurnula, pa sam nepoznatog dječaka od četiri godine nagazio malo po tenisici. Za dvije sekunde mali me opalio nogom, vjerojatno je reagirao sasvim spontano. Nakon njegovog dječjeg jauka, začuo se moj začuđeni muški otežani uzdah.

Njegova majka, umjesto njega, upozorila je mene. Moš' mislit.

- Mogli ste malo pripaziti! - bila je odlučna.

Nemoj mi reći! - šokiran sam buljio u nju, ali nisam rekao ni riječ.

Budite sretni da sam dobar k' o pariški kruh i da nikada ne bih udario nikoga – i dalje sam vodio nijemi monolog.

Eto, samo da znate, ljubav je čudo. Našao sam je u liftu nakon jednog filmskog udarca u sredinu koljena. Dalje se naša ljubavna priča odvijala sama po sebi. Žena je ipak ukorila dječaka. Mislim da sam joj se dopao i prije udarca u koljeno.

Zaljubljen sam već četvrtu godinu. Oženjen isto toliko. Trudnoća sa sinom dogodila joj se sa drugim čovjekom. Meni to nije važno. Sada je moj sin koji ima mlađu sestricu.

A moj otac je rekao da ću istrunuti u muškom društvu i s kartama u ruci.  Otkrio sam tajnu ljubavi. Popunio prazninu. Dosljedan sam, ali popuštam im. Zaista se volimo.

Sretan sam, to moram priznati. Toliko sretan da ponekad, kad jurim s posla, na treći kat potrčim stepenicama. Lifta se ni ne sjetim. 

Ivica Todorić od danas je lice s tjeralice: sve se mijenja ukoliko zatraži politički azil
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.