KOLUMNA Zara Vej: Pismo iz vukovarske bolnice - Ne čekaj me, draga moja...

Ne pitajte me kako je ovo pismo stiglo u moje ruke. Život piše najljepše, ali i najtužnije priče, a ovo je jedna od onih koje se čine nestvarnima i nemogućima. Napisana je crvenom bojom, jer nije bilo kemijske, na smotanom papiru krem boje, skinutom tankom sloju sa neke ambalažne kutije... promijenilo je nekoliko ruku... ranjenih, okrvavljenih, izboranih, mojih i naposljetku, stiglo je u ruke mlade žene.

Nikada ova slova javnost nisu vidjela jer je to bila želja žene. Pismo je dobila na desetu obljetnicu obilježavanja pada Vukovara. Tada je prvi put smogla snagu jer je našla trag do svog dragog... nada... nikada nije nestala.

Povela je i desetogodišnju djevojčicu, sliku i priliku svojega oca. Na kraju krajeva, to dijete je sada bilo On, sve što je imala i ono što joj je davalo snagu. Dijete se poveselilo putu... a kako da joj majka objašnjava da to nije obično putovanje, već put kojim je prošla u mislima milijun puta. Bog je ono što joj je preostalo i molitva da bar jednom doživi korake... one... lagane, umorne, strašne... Nikada nije odustajala od potrage, srce nije dalo...

Ovom putu prethodila je sasvim nevjerojatna slučajnost prije mjesec dana od desete obljetnice.  Našla se u grupi žena, u nekom uredu i čekala na red. Kraj nje je sjedila starica, koja je čuvala pismo ranjenika iz vukovarske bolnice. Kad kažem pismo, mislim na izgužvani papir ispisan krvlju iz vlastite rane. Dvije žene koje se nikada nisu poznavale ni nikada vidjele... Mlada žena, onako spontano i slučajno, u samo nekoliko riječi ispričala je svoju priču.

Pismo krvlju ispisano

Starica ju je pogledala i još jednom upitala kako joj je ime. Mislila je da nije dobro čula. Mlada žena se nasmiješila i ponovila... a stara žena je zaplakala. Zaridala, e to je prava riječ. Sagnula se i u velikoj starinskoj ženskoj torbi nešto tražila. Našla je molitvenik i ispresavijani papir nalik starom izgužvanom povijesnom dokumentu iskopanom ispod neke stijene. Izvadila ga iz molitvenika i uhvatila je za obje ruke.

Ako postoji Bog...

- Kćeri, ja tebe ne poznajem, a samo ti mogu reći da i sama nosim svoj križ. Zato smo tu. I ti. I ja. I ovi svi ljudi oko nas. Kad si izgovarala riječi, kad sam promatrala ovo dijete pokraj tebe, znala sam da sam te konačno našla. Nekako sam znala, ni sama ne znam kako, čim sam te ugledala. Ali molim te, pročitaj to dok se vratiš kući. Odakle si, ako nije tajna?

- Nije tajna, gospođo, moja djevojčica i ja smo iz kraja gdje ptice najljepše pjevaju i žubore dvije rijeke. Iz kraja gdje su kratke noći za snove, a preduge za bol koju nosim. Tamo ima života za mnoge, a za neke je život davno prestao. Iskreno, svakim danom ptice polako nestaju i ne raduju se više pustim poljima. Ali ja se svemu radujem. Radujem se zbog naše kćeri, gospođo.

- Ja sad moram poći...- rekla je stara žena - čuvaj djevojčicu, čuvajte se obje. Ako si udana... - Ne, nisam gospođo. Nisam. - Ako ti ipak nešto zatreba, tebi ili djetetu, potraži me. Svi me znaju. Ja sam Klara. Živim u Vukovaru. Oduvijek. Papir što sam ti dala bacio je bradati vojnik izvadivši ga iz džepa. Ja sam ga podigla, ali, nisam znala kome da ga dam... papir je očito nekome oduzeo, mislim bar.

Draga moja...

Kad je stigla kući, mlada žena, umorna od puta, u tišini noći je sa velikim strahom dirala papir kao da je od kristala, od pijeska koji će se rasuti, karata čija kula će se srušiti... Otvorila je izgužvani i izmučeni papir i u nevjerici zurila u krvlju ispisana slova. Znala je. To je napisao... on. Njezin zaručnik. Od malih nogu, njezin dečko iz ulice. Malo riječi koja deset godina čeka. Kako je znala da će se ipak desiti ovako nešto? Ljubavi moja, ne, nisi to ti, ne, nisi, nisi...

Pisalo je: - Draga moja,... ako ove rane imaju moć i značenje, sada, kada ništa više nema smisao osim naše ljubavi, kada se gasi toplina i ne osjećam bol niti strah, ne raspoznajem boje osim ove krvave, onda ti moram reći samo još ono što nisam stigao... pišem ti svojom krvlju, jer ničega više nema...

Prolaze ljudi, zauvijek odvoze ljude, a tako će i mene... ne, ne plači, ne osjećam bol... Ti ove krvave redove nikada nećeš pročitati, jer kad prolaze pored mene, tu gdje ležim, u hodniku bez nade, sigurno će mi netko papir istrgnuti iz ruke, smijati se mojim riječima. Da, želio sam ti reći... - Ne čekaj me, draga moja...

Odlučio sam krenuti drugim putem, sam za nas oboje... ti se čuvaj kao da to ja činim za tebe. Žao mi je jedino što smo odugovlačili sa vjenčanjem, što se nije rodilo naše dijete o kojem smo maštali, naša djevojčica, žao mi je što ti još tisuću puta nisam rekao da...

Tu je pismo završilo. Priča je naglo prekinuta, ali zauvijek dobila svoj nastavak.
Pismo je ranjeniku istrgnuto, bačeno na zemlju nešto kasnije, a nepoznata žena iz kolone znatiželjno ga sljedećega dana pokupila i sačuvala. Na papiru je pisalo samo ime njegove zaručnice...

Ovo je samo jedna od priča koja živi unutar četiri zida, papir je čekao pravu adresu deset godina. Od tada je prošlo još petnaest, ukupno četvrt stoljeća. Njegova kćer koju nikada nije upoznao, rodila je sina prije mjesec dana. Svi bi se morali radovati novom životu. I raduju se. Ali ovi dani... Tako su prazni, tako tužni i tako veliki.
Veliki zbog njegove krvi kojom je ispisao život svoje djece.

Čak 91 posto vozača koristi pametni telefon za vrijeme vožnje: RTL svakog trećeg građanina uhvatio u prekršaju
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.