KOLUMNA Zara Vej: Bijelo razmišljanje djetinjstva

Konačno smo dočekali prvi snijeg. Zakoračili u radnu godinu istoga raspoloženja kao što svako jutro ulazimo u trgovino i molimo pola bijeloga...

Gledam danas tu bjelinu, srećom nedjelja je, pa se tišina osjeća čak preko stakla. Uranjam u prošlost i izrezujem sličice djetinjstva. Mogle bi, po starosti, imati čak pola stoljeća. Mislim, ta bijela, neprocjenjivo urezana u sjećanje, zimska jutra. Nekako sam sjetna, a snijeg je radostan, nije bilo djeteta koje zbog snijega nije bilo radosno...

Čujem popodnevni žamor okupljene ulične vojske, sve neki likovi nejednaki, ama pamtih ih sve do jednoga. Ulica Matije Gupca. Mogla je, mirne duše, zbiti redove i ponoviti dječju seljačku bunu. Toliko nas je bilo. Dvadeset i pet, ako ne računamo, one nehodajuće i one pred udaju i ženidbu.

Nas, zrikavaca zrikastih na livadi koja je imala svoje zakone i pravila. Drvene skije ručne izrade, vreće sa slamom i drugi rekviziti skijaške opreme. Odjekivala je obala Drave i niz padinu nasipa dočekivala leteće tanjure.

Sudarali su se, prevrtali krivim putem, udarali o hrpe snijega. Trajalo je to satima, a onda je izbila svađa. Netko je dobio grudom u oko. To se nije smjelo, svi smo to znali. Krivac je zato napustio junačke redove i pokunjeno morao odmagliti kući. Nisu došli roditelji napraviti reda. Nije bilo potrebno. Roditelji su tek s godinama uzimali stvar u svoje ruke.

Jer, skijaška oprema je postala stvarna, a djeca su dobila svoja najčešća prava roditeljskih zaštitarskih nebuloza. Umjesto poklonjenoga vremena, djeca su dobila slobodu odluke što će obući, što će napraviti, što će zaželjeti za rođendan, Božić, firmu... Skijaška oprema je postala imaginarni oklop nedosanjanih roditeljskih snova u obliku dječjeg odrastanja... Tekle su godine... padali i topili se snjegovi, prošla desetljeća...

Rijetko navratim u tu ulicu koja se isto zove... Od najmanje 60 djece u 40 kuća, točno pamtim svakog od njih, osobnost i izgled njihov pamtim, bisere i mane. Pamtim im roditelje, djedove i bake.

Vjerujte mi... tjeskobni je osjećaj kad ničega više nema osim jedne lopate kod svake četvrte kuće... Doživjela sam nedugo i to kad su rekli... godina je prošla i zima će, a više od hiljadu i pol ljudi nije izrodilo ni jedno dijete... a pokopalo četrdeset ljudi u selu... Ja vam, ljudi, radije živim u svojem svijetu. Nema tu više bola i ljudske pravde i nepravde, samo božje. One, koja će zadnje udariti čekićem života.

I u tim trenucima neka mi se vrati moje djetinjstvo. Bijele pahulje i cika djece. Neka mi se vrate slike mojega dvorišta i moje djetinjstvo. Neka mi se vrati bar dio onoga što me činilo sretnom... Stojim kraj prozora već sat vremena... ulicom nije prošao nitko da mu mahnem i da ga pozdravim...

Naša Dunja otkriva što bi se dogodilo da Hrvatska odluči više ne pomicati sat
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.