Povezane vijesti
KOLUMNA Samo da ne bude prekasno?

KOLUMNA Samo da ne bude prekasno?

(I mnogi silnici su zbog svoje isključivosti završili neslavno!) I čavke i vrane - kojih se iz parkova nikako ne možemo riješiti – i njihova cjelodne...

KOLUMNA Tradicija uvjeravanja i osporavanja...

(Od '90-ih pa do danas, svaka nova garnitura vladajućih uvjeravala nas je kako su bolji od prethodnih, valjda i pošteniji i vjerodostojniji, kojima kao po pravilu osporavaju  i ono što su pozitivno učinili! No, je li baš tako? Rekao bih da i nije.)

Sjećam se vremena kada su nas djecu, i doma i u školi, svakodnevno gnjavili i trubili nam kakvi bismo trebali biti. Naime, ondašnji odgoj djece i omladine, te odnos roditelja i učitelja prema nama, bio je posve drukčiji od današnjeg, suvremenog, odgoja.

U ono vrijeme se poštivalo starije, poštivalo se roditelje i učitelje, međutim, bjelodano je da su se vremena stubokom promijenila; i u društvu i u obitelji i u školi. Uloga i riječ roditelja se nekad poštivala dok je učitelj važio za uglednog člana društva.

Pa, pobogu ljudi, učitelj/ica nas je naučio ono osnovno; naučio nas je ABECEDU (!), naučio nas tablicu zbrajanja, tablicu množenja i dijeljenja kako bismo mogli dalje... U život...

Eh, da. Tako je bilo nekoć – u onom minulom režimu, u režimu kojega danas baš i nije popularno spominjati zbog nečijih pogrešnih konotacija, jer dežurni politikanti u niskom startu čekaju da vas proglase nostalgičarom - za prošlim vremenom - s prefiksom Yu“.

Naravno, ondašnjem režimu nije bilo u interesu da široke mase, mase radnika i seljaka o politici nešto znaju i o njoj raspredaju. Iako smo politiku osjećali kao što astmatičar osjeća kasno jesenju maglu koja mu prodire do kostiju,  vladajući  izgleda tako što nisu ni htjeli ni mogli shvatiti.

'Bilo pa prošlo – spominjalo se – ne ponovilo se'! Ma u kakvom obliku i ma od koga dolazilo!  

Danas? Danas su roditelji i učitelji – kao dvije temeljne ćelija svakog društva - najugroženije kategorije u suvremenoj Hrvatskoj. Današnji roditelj više ne zna od koga je više ugrožen; od bezosjećajne države, od banaka, od pohlepnih i nepravednih poslodavca ili od vlastite djece. A, ni vjerske zajednice ne zaostaju za državom - i one traže svoje.

Zašto je tako?

Pa, vjerojatno zbog nedostatka vjerodostojnosti i odgovornosti onih koji vode i upravljaju društvom i državom što se – posve je logično – odražava na sve sastavnice života suvremenog čovjeka.     

Neskloni smo primati i usvajati pozitivne savjete, jer smo sami sasvim dovoljno pametni, a  da bismo poslušali koji dobronamjeran savjet, neskloni smo potražiti stručnu pomoć jer, pobogu, na internetu su dostupna sva zvanja i znanja. Na koncu pomislimo; ako mogu djeca bogatuna i političara nekažnjeno činiti nepodopštine  može i moje dijete. Zar je moje dijete gore i manje vrijedno od tamo nekog…     

A, kad se dogodi zlo, kao što se nedavno dogodilo, čudom se čudimo; kako je to moguće? Tko je zakazao? Prvo i osnovno, ali baš uvijek zakažu roditelji jer vjeruju roditeljskom osjećaju da su njihova djeca najbolja na svijetu, da smiju i mogu što ih je volja.

A nije i ne bi smjelo biti tako. Naravno, zakazali smo svi mi i naš malograđanski mentalitet, mentalitet prepuštanja liniji manjeg otpora, a kada je tako - nevolja je neminovna…      

Odvajkada je bilo krađa i lopovluka, ali ovo što se danas događa je izvan svake pameti i izvan normalnog ljudskog dostojanstva i promišljanja života - u zajednici.

Zemlja se, kao i u ono vrijeme, u svom svemirskom prostranstvu podjednakom brzinom vrti i pod istim kutom se naginje – sjever:jug, a mi nikako da shvatimo da su danas, krađa i lopovluk, te dvije odiozne riječi, u javnoj komunikaciji su pravi hit. Gotovo su postale sinonim za našu svakodnevicu.

Za onim vremenom još jedino žale ondašnji politički kadrovi, kadrovi koji se nisu pravovremeno premondurili, a nisu se ni krstili da bi imali vjerski pedigre što je izuzetno važno.

Naravno, za onim vremenima žale i poneki koji nisu osjetili nepravdu vladajućih, žale radnici zbog uništenih radnih mjesta, zbog pokradenih i uništenih tvornica. Tvornice su najčešće građene njihovim novcem, njihovim odricanjem građene da kad im djeca stasaju da imaju gdje raditi.

I naposljetku, oduzeli su im i ime - RADNIK!

Takvi, eto, žale za onim vremenom. Bijesni su, s pravom, bijesni zbog uništenih snova, bijesni zbog - za jednu kunu poklonjenih njihovih tvornica, a oni istjerani na ulicu. Treba li  čuditi nezadovoljstvo mnogih, mnogih na takav način unesrećenih, za današnje stanje i u državi i u društvu.

O 'pretvorbi i privatizaciji' skoro više nitko ne govori. Sve je, izgleda, otpuhao vjetar.  Puhao s Velebita ili s Dinare isto mu ga dođe. Bilo bi pravedno da je po onoj: 'Oteto –prokleto!'

Lopovluka i prijevara će i nadalje biti. No, zato je tu vlast da lopove lovi, da sudi i presuđuje razbojnicima u finim odijelima i skupim limuzinama, vilama…, međutim, nikako ne bi smjelo biti revanšizma, ne bi smjelo biti političke odmazde...

Sveopća strka, zbrka i lomljava oko loših financija najvećeg privatnog poslodavca suvremene Hrvatske u punom je jeku pa odjekuje da sve zvoni.

Sva ova gungula našem premijeru pruža priliku da pokaže kakav je diplomat, je li diplomat od formata, koliko drži do svog slogana, znate ono o vjerodostojnosti, i hoće li, i na koji način, predvidivog, ali nadasave lukavog i nepoželjnoga gosta predriblati da ne uđe u naš 'atar'.

Jer, povijest kao znanost, a ne kao ideologija, govori; nepoželjni gost nije nekakav dobroćudni 'poštar pa da zvoni dvaput'.

Ne, nezvani gost ulazi - tek potom, možda, pokuca…

Raspisan natječaj za obnovu kuća na Jadranskim otocima: za život na Jabuci, Babinoj Guzici ili Prduši Maloj i Velikoj 80 posto subvencije
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.