Povezane vijesti
KOLUMNA Pobogu, kako nema…, a ima?!

KOLUMNA Pobogu, kako nema…, a ima?!

I prije sve izraženijih klimatskih promjena diljem globusa – za koje bahati Amer ne haje i ne priznaje ih – u srpanjskim danima znao je upeći zvizdan...

KOLUMNA Pomiješani, moji osjećaji…

(Ni zamisliti ne mogu kako bih se, u tim trenucima, ja osjećao…)

Tko god se čudi padu nataliteta i porastu mortaliteta, tko god se pita zbog čega se hrvatsko stanovništvo rapidno smanjuje taj - ili je zapeo u 80-im dvadesetog, pado 2017.  dvadestprvog stoljeća 'hibernirao' ili ga je - borbom za tek začete i još nerođene – svojom elokventnošću hrvatska 'ruža' iz 'hibernacije' probudila.

Dakle, nemati pojma o vremenu, o događajima koji su za nama, ne shvaćati demokraciju i demokratska načela na kojima počivaju sva suvremena društva, ne primjećivati da smo sačuvali tradicionalne naše vrijednosti kako bismo bili i ostali svoji na svome - to je za svaku osudu, ma o kome se radilo.    

Radišni i ponosni Slavonci pjesmom ovako kažu; „(…)Sve  poštivam – svoje uživam!

No, davno je netko rekao i zapisao ovo: „Svoje ne damo – tuđe nećemo!“  Valjalo bi dodati; osim ako se ne radi o „pretvorbi i privatizaciji“.

Pa, i sindikalna scena u Hrvata s demokracijom je na 'ti'. Ustrajno se ljudi bore za prava svojih djelatnika, brinu o sindikalnoj košarici, o regresu, o jubilarnim nagradama, a za praznik rada, Prvi maj, ljude povedu ulicama, pa u prirodu k zaštitnom znaku radničkog zajedništva, na 'vojnički grah' (kojeg redovito kuha neki političar) i još puno toga korisnoga.

Sindikati kao profesionalne 'bundžije' protiv svake državne administracije i ostalih gulikoža radništva - o trenutnom slučaju 'Agrokor' – kao da su u 'slowmotionu'  stanju. Ali nema brige, i bez sindikalnih prvaka, radnici će izaći na ulicu. Nakon radnog vremena.

Nije nikakvo otkriće da stanovništvo stari, (to je prirodni proces svakog živog stvora), a da se brojčano smanjuje jasno je ne samo statističarima. 'Otkriće' bi bilo da se političari međusobno dogovore, a da sve ne ispolitiziraju.

Zašto reproduktivno-sposobni građani ne prave više djece, pitaju se uvaženi? Demografi  odgovaraju; zato što političari ne umiju osmisliti suvislo rješenje ovog, za Hrvatsku i Hrvate, ogromnog problema.

Zašto je tako? Odgovor je banalan ali znakovitzato što se političari, poput Zvijezda margarina 'u sve miješaju'.

Politizacijom prikrivaju vlastiti nerad i nesposobnost bacajući narodu već oglodanu 'kost' da se, poput hijena, oko otete strvine, međusobno glođu.    

E, da su nam sad one pokradene milijarde dolara, zlato i druge vrijednosti – oročene u nekim  destinacijama toplih mora - ne bismo disali na škrge, a i da je više normalnih, a manje 'velikih' Hrvata – gdje bi nam bio kraj. Eh! Da, jest? Ali nije! I, zato nam je danas ovako…    

Sjeća li se itko još one bombastične vijesti bivšeg Predsjednika države; 'imamo softver, još nam fali hardver'? Vijest kao vijest, kratkog je vijeka – no, posljedice su dugotrajne.

Narod bi pak rekao; 'Uj'o vuk magare' – ostadoše samo 'ovce' i 'volovi' - da 'Jupiteri' i ostale mutikaše imaju nad kim grmjeti. Grme i grmjet će sve - dok se ne razvedri!    

Odgađajući reforme, u strahu od istine, uvaženi se uhvatiše 'kozmetike' završnih bilanca i zakona – zaboravljajući da, vlastitu sjenu još nitko nije preskočio, a da se o nju  nije spotaknuo. I tresnuo…

Čudimo se kad zakoni i sudske presude na Vrhovnom i Ustavnom sudu k'o od šale padaju. Međutim, ako odgovorno ne prionemo poslu a 'stručnjaci za mnogo toga' ne okane se  ćorava posla, nikakvo 'šminkanje' i 'friziranje' stvarnosti, pa ni razne pomade, ni botoksi ni pokladna glupiranja neće nas spasiti najcrnjeg scenarija, a ni 'sveti Ante' ma tko ga zazivao.

Pozivati reproduktivno moćne da prave djecu, u ovim uvjetima, 'pucanj je u prazno'. A uvjeti gospodo? – ne skidajući zaštitu, odjekuje iz ložnica. Ako stvorite uvjete, skinut ćemo  kondome – poručuju, oni spremni na akciju.

Minula su ona 'čupava' vremena kad su redukcije struje drukale pronatalitetno. Što bi parovi, igrajući se mame i tate, u mraku drugo i radili nego pravili djecu. Za koga danas rađati djecu? Za pečalbu? Pa, da poput njihovih djedova i baka u tuđini sanjaju Hrvatsku, je li?

Vidjevši  na tv-u našu Predsjednicu države u posjetu Republici Irskoj - i još ponešto vezano uz taj posjet, podsjetilo me na 'olovne' godine i nekadašnje moje dane provedene u tuđini.

Kao i tisuće drugih, s predznanjem 'znakovnog' jezika kušao sam pečalbarske 'grke zalogaje hljeba…' – kako ih je u pjesmi, 'Ostajte ovdje', davne 1896. nazvao Aleksa Šantić.

Osjetivši tuđinu, spoznao sam kako se sanja slobodna Hrvatska, osjetio bilo višemilijunskog grada, pa u hitnji na posao ponekad sam u vrevi užurbanog mnoštva čuo dragu domaću riječ… tad srce zatitra, grlo se od ganuća stisne, misli polete k domaji…      

I zato, tko nije nešto slično doživio, taj teško razumije Hrvate, pečalbare, i njihov odnos prema domovini.

'Domovina nema cijenu' ali ju treba cijeniti i, za čestite Hrvate – 'Domovina nije na prodaju!'

Pečalbari, gastarbajteri… kako sve nas nisu nazivali, u ono vrijeme osim udbinih provokatora, nitko od službenih organa države nije nas obilazio - niti za nas mario.

Odonda, a tomu je već pola stoljeća, vremena su se stubokom promijenila; stasali mladi naraštaji, uznapredovalo se na mnogim poljima života, promijenio se politički sustav u državi, međutim, ljudska narav, gotovo, ni za nijansu, nije se promijenila. Jer, tko je u ono vrijeme bio zadrt i preživio, zadrt je i danas, čak, možda i zadrtiji nego ranije. Današnjih susreti naših zvaničnika s našim radnicima u tuđini može biti i ovakav i onakav, može biti  – svakakav.

Da sam u tuđini na radu, recimo, ja, pa se susretnem s Predsjednicom države osjećaji bi mi bili podijeljeni. Iz poštovanja prema funkciji koju gospođa obnaša bio bih pristojan – no, sigurno bi primijetila moju ogorčenost što sam primoran raditi i izgrađivati tuđu, umjesto da radim doma i izgrađujem svoju državu.

Eto! To su pomiješani, moji osjećaji iz naslova ove kolumne. I, zato, ne želim ni nagađati kako bi se, tom prilikom, gospođa predsjednica osjećala.

Šljakeri u tuđinu odlaze iz nužde, turisti i avanturisti, pak, iz znatiželje i zabave: jedni; da vide i nauče ponešto o drugim narodima i drugim kulturama – drugi; da im guzica vidi puta.

Potvrđeno nam je da se predsjednica telefonski čula s premijerom, ali bez detalja o sadržaju
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.