KRISTIAN NOVAK Pisati je prokleto teško, a nakon 'Ciganina' sam načistu s time

Jedan od finalista tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman, Međimurec Kristian Novak, otkriva koliko se često gubio u tekstu za svoj hvaljeni roman 'Ciganin, ali najljepši', s kojim se sve strahovima susreo pišući ga i je li spreman stajati na vjetrometini svih njegovih mogućih i nemogućih interpretacija

Evo priznanja: meni je pisati prokleto teško. Često mi se čini da drugi to rade s lakoćom, dok se ja u svakom tekstu izgubim nekoliko puta, taknem dno, naizmjence odustajem, pa se vraćam. Kada bih morao usporediti to stanje s bilo kojim drugim, bila bi to kombinacija krajnjeg straha i krajnjeg uzbuđenja. Događa mi se pisanje i između tih dvaju ekstrema, ali nikada ono koje valja.

Jednako je bilo i pri pisanju 'Ciganina, ali najljepšeg'.

Za razliku od 'Črne mati zemle', koja je u mnogočemu bila intimistička priča, 'Ciganin' je od samoga početka bio pogled na društvenu cjelinu. U toj se priči sijeku narativi četiriju izopćenika iz isto toliko represivnih i autorepresivnih zajednica.

Od samog početka tu je bio lik mladog Roma koji ne želi pripadati svojima, a ne može tuđima, zatim sredovječne Hrvatice koja nakon životnog bodoloma traži svoje mjesto pod Suncem, policajca koji shvaća da nikome nije stalo do istine te Kurda koji bježi iz Mosula pred dolaskom ISIL-a, pa zapne na sjeveru Hrvatske. Svatko od njih sa sobom nosi teret svojih uvjerenja i čvrsto udaren smjer, kao što to očajnici često imaju, pa sukob postaje neizbježan.

Naslućivao sam da će to biti najveći zadatak kojeg sam se ikada prihvatio, da ću se probijati kroz njega u dosta lošim uvjetima za stvaranje, pa ipak sam se lako predao priči. Kao dijete gastarbajtera imam kakvu-takvu migracijsku pozadinu, u Međimurju sam proveo većinu svog djetinjstva, u selu nekoliko kilometara udaljenom od prvog romskog naselja. Osim toga sam i sam, u mnogo manje ekstremnim uvjetima od onih koji su opisani u romanu, doživio položaj izopćenika.

Pomisao je bila: evo mi prilike da još jednom dubinski istražim svoje emocije otpora, inata, želje za preživljavanjem, za emancipacijom, za pripadanjem i zaustavljanjem. Osim toga, u glavi mi je od samog početka, sasvim organski, bila ljubavna priča s etiketom 'Ne mi. Ne ovdje.', a takve me pogađaju najdublje. Preduvjet krajnjeg uzbuđenje je, dakle, bio više nego ispunjen.

Sve ostalo kod mog pisanja je strah, pa nije slučajno da su i poglavlja romana naslovljena po strahovima. Oni, kao simbolična kralježnica, objedinjuju priče četiriju likova, pa, eto, i mene, autora.

Hvatala me jeza kako od nepoznatog, tako i od poznatog u tekstu, od rupa, od previđene greške, od zablude, od vlastita odraza u priči, od simetrije i od asimetrije, od artificijelnosti i od trivijalnosti, od entropije i od reda. Od mogućnosti da sam uzeo zalogaj koji ne mogu prožvakati, da se neću moći nositi s posljedicama teksta, da ću jako povrijediti ljude kojih se tekst tiče.

Sve četiri godine rada na romanu nada mnom su visjele dvojbe. Jesam li spreman nositi se s odgovornošću pisanja o takvim temama? Možda ispada da pretenciozno vjerujem u izravan utjecaj književnosti na društvenu klimu u nas, ali to je ovdje irelevantno. Bitno je – kad je tekst jednom vani, ti zauvijek stojiš iza njega i na vjetrometini si svih mogućih i nemogućih interpretacija. To sam jako dobro naučio.

Imam li, dakle, pravo dirati u vrlo krhke ravnoteže koje se teško uspostavljaju, a lako ruše? Izložiti ljude od kojih sam skupio važne informacije, one bez kojih ne bi bilo priče? Odakle mi pravo pisati o nasilju koje se doduše može dogoditi svakoga časa, ali se još nije dogodilo? Ne otvaram li tako u nečijoj glavi mogućnost da pođe tim putem, iako prije nije postojala? I odakle mi, kvragu, pravo pisati o sva četiri lika iz prvog lica?

Sve te dvojbe silno su otežavale proces, tjerale me na suočavanje s vlastitim ograničenjima i na izlazak iz zone sigurnosti toliko daleko da mi se većinu vremena činilo da sam na kocku stavio sve što trenutno kao autor imam. Priča mi se povremeno doimala toliko skliskom i kontroverznom, da sam se pitao ne sabotiram li podsvjesno sama sebe. Ali u tome je bila i njezina moćna privlačnost.

Svako je isticanje suočavanja sa strahovima svojevrsno prikrivanje kukavičluka, sebe ne isključujem iz toga. Ali ova mala demistifikacija nije priča o meni, nego o važnosti straha u stvaralačkom procesu.

Moja fascinacija strahom proizlazi iz spoznaje da taj osjećaj, kada se pojavi, dubinski mijenja situaciju. Ni jedna druga okolnost nije toliko invazivna. Ne može ga se zaobići ili ignorirati. On je moment koji svede broj mogućnosti na samo dvije. Pobjeći ili se suočiti. Pobjeći znači podržati status quo, i tu se priča u pravilu mijenja samo za protagonista.

Suočavanje, za razliku od bijega, može završiti i dobro i loše, ali postoji jedna značajna prednost. Priča više ne mijenja samo protagonista, nego i svijet u kojem djeluje.

Do te spoznaje dolaze likovi u 'Ciganinu', a uz njih sam učio i sam.

Takvo si pisanje želim. A to znači da su mi oba ekstrema bitna.

Pisati bez uzbuđenja je nemoguće, ne može ni započeti.

Pisati bez straha je moguće, ali za mene besmisleno.

Loša je vijest da će mi pisanje zauvijek biti teško. Dobra je vijest što sam nakon 'Ciganina' konačno načistu s tim. (Izvor: tportal)

Kako se savršeno pripremiti za spoj iz snova? malci donose zlata vrijedne odgovore
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.