PRIČE IZ ZDRAVSTVA Romeo Novak: 'Stisak ruku spašenih je najveće blago'

Gost našeg serijala Priče iz zdravstva je 42-godišnji Romeo Novak, glavni tehničar Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije. Nedelišćanac porijeklom koji danas s obitelji živi u Čakovcu i ponosno u njoj ističe 6-godišnjeg sina Aleksa. Na ovo radno mjesto došao je prije sedam godina s odlaskom u mirovinu dotadašnje glavne sestre Doma zdravlja Čakovec sestre Dragice Kolenić.

U zdravstvu je počeo raditi po završetku Srednje medicinske škole u Varaždinu i to kao medicinski tehničar. - Dalje sam se školovao na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Trenutno sam na magisteriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu - kaže o koracima ulaska u zdravstvo, a sve je počelo ovako:

- Poslije srednje škole odrađujem pripravnički staž u hitnoj pomoći i Županijskoj bolnici Čakovec. Nakon vojske 1995. godine vraćam se na Hitnu medicinu gdje sam ostao do danas. Uz rad završavam studij na Zdravstvenom veleučilištu, koji sam završio uz punu podršku uprave tadašnjeg Doma zdravlja Čakovec s ravnateljicom Nevenkom Krčmar dr. med..

Od kada datira Vaše vezanost za medicinu?

- Još od malena sam imamo želju za rad s ljudima i učiti načine i vještine kako im pomoći. Dolaskom u Srednju medicinsku školu znao sam da je to poziv kojim se hoću baviti.

Da li je to bio Vaš pravi odabir?

- S odmakom nekog vremena siguran sam da je to moj pravi odabir i radnim mjestom na kojim radim zbog njegove dinamike. Volim taj posao zbog potrebe neprestanog usavršavanja i stjecanja novog znanja odnosno praćenja napretka medicine.

Da niste to, željeli bi biti?

- Ne vidim se niti u jednom drugom zvanju.

Današnje radno mjesto?

- Bila mi je velika časti i napose odgovornost prihvatiti se takvog posla u ustanovi koja u svakom trenutku mora funkcionirati na visokim nivou. S godinama rada uvidio sam koji obim posla zahtjeva pozicija glavnog tehničara. Tu se moram zahvaliti sestri Dragici Kolenić koja me je uvela poslove glavnog tehničara i što je sve potrebno za normalan rad.

Zahtjevnost toga posla?

- Uz upravu Zavoda brinem se da bi naša služba mogla normalno i nesmetano funkcionirati. Kao glavni tehničar brinem se o nabavci lijekova i potrošnog materijala koji nam je neophodan za rad, o čistoći reanomobila i njihovoj opremljenosti. Vodim brigu o svoj aparaturi i njihovim servisima. Vodim evidencije rada za sve djelatnike Zavoda.

Uz to vodim evidencije o relicenciranju djelatnika jer svi naši zaposlenici moraju produžavati licence za rad u vanbolničkoj hitnoj medicini svake tri godine. Tu se uče nove smjernice i vještine koje se razvijaju razvojem medicine. Vodim interne edukacije i vježbališta za naše djelatnike.

Naime, Zavod ima prostor za edukaciju u kojoj vježbamo na lutkama kada imamo slobodnog vremena kako bi uvijek bili u treningu za sve moguće intervencije. Uz suradnju sa Sveučilištem Sjever iz Varaždina mentor sam studentima na vježbama iz hitne medicine. Uz to sam i nacionalni instruktor Osnovnih mjera održavanja života uz upotrebu automatskog vanjskog defibrilatora pa vršim tečajeve za ostale žurne službe i laike koji su spremni naučiti tu vještinu. Uz to radim još i kao član tima na terenu.

Romeo kao djelatnik HMP na terenu?

- Rad na terenu volim jer je jako dinamičan i nikad ne znaš kakav slučaj te čeka. Posao je jako zahtjevan i fizički naporan jer nikad ne znaš što te čeka i kakve intervencije treba napraviti. Kao član tima moraš imati dobre komunikacijske vještine jer mi radimo na terenu ili u kući pacijenta pa se s toga ne bavimo na intervenciji samo s oboljelim već i s članovima obitelji i svime što nas u dvorištu ili kući može dočekati.

Bilo je već i ugriza pasa, agresivnih ljudi, opasnosti od urušavanja... Znači član tima mora biti vrlo fleksibilan i znati na određeni način reagirati da bi spasio nečiji život, a puno puta i svoj. Posao je zahtjevan na način što nemamo neko mjesto koje je naše radilište, kao na primjer ambulanata, nego moramo mjesto na kojem smo se zatekli prilagoditi da pružamo najbolju moguću skrb. Na nekoj intervenciji radiš na porodu, a već u drugoj možeš biti član tima na reanimaciji ili spašavaš ljude u prometnim nesrećama.

Koji dio poslova je ovdje najteži, najstresniji?

- Moram reći da svaka intervencija donosi neki stres, ali najteže je kada znaš da ideš u pomoć nekom teško ozlijeđenom djetetu za čiji život se moraš boriti. Stresno je i teško kada se trudiš i činiš sve, a nažalost nekad zna biti sve uzalud. Tu se javlja na povratku knedla u grlu, tišina među članova tima u povratku.

Kako suzbijate stres?

- Na žalost nemamo neke mogućnosti da se javimo kada bi trebali pomoć u slučaju 'burn outa', a svi smo se već našli u toj situaciji. Nekako si pomažemo sami druženjima, sportskim aktivnostima i razgovorima poslije intervencija i to kada se 'glave ohlade'. Pitamo, jesmo li sve napravili dobro, što se moglo poboljšati? Uvijek ima još nekog tko ima još dovoljno pozitivne snage u sebi da povuče i ostale da nekako zaborave taj stres koji se doživi i krene dalje.

Opišite osjećaj kada znate da idete na tešku intervenciju?

- Pa osjećaj je stalno isti, neko iščekivanje, što te sada čeka. Ako imamo dovoljno informacija koje prikupe naše sestre na Prijavno dojavnoj jedinici onda je puno lakše jer se već možemo pripremiti. Moram pohvaliti sestre, koje primaju informacije, na njihovom vrlo zahtjevnom i profesionalnom radu i koordinaciji svih timova. One su 'mozak hitne' i one određuju na koju intervenciju će koji tim najbrže stići.

Kako tada 'dišete' kao tim?

- Kada se kreće na tešku intervenciju već putem informacija, o događaju koji imamo, u toku vožnje radi se plan pristupa i odabir intervencija koje će biti moguće. Na vezi smo s Prijavno dojavnom jedinicom koja nam još u toku puta daje informacije koje bi bile korisne da što kvalitetnije pristupimo intervenciji.

Važnost timskog rada?

- Timski rad je najbitniji u našem poslu. Znači, tim se sastoji od liječnika, medicinskog tehničara i vozača ili od dva medicinska tehničara. Bitno je da svaki član zna koji su njegovi poslovi u određenim situacijama. Najbolji tim je onaj koji na intervenciji razgovara i svatko zna što mu je činiti. Mogu reći da smo kolege u poslu i dobri prijatelji. Takvi timovi dobivaju se kontinuiranom edukacijom koja se provodi u zavodima, a i u inozemstvu gdje odlazimo po nova iskustva.

 Što Vam u sadašnjem poslu 'pada' najteže i može li se to izbjeći?

- Najteže pada uvijek kada ljudi ne cijene rad izvanbolničke hitne medicine. Ali uvijek je nešto što ne znaš ili ne razumiješ lakše podcijeniti nego pohvaliti. Nadam se, da će se jednog dana shvatiti da hitna medicina nije prijevoz pacijenta nego tim koji na profesionalan način zbrinjava najugroženije. Mi smo ti koji prvi dolaze na mjesto događaja i mi smo ti koji moraju prvi otkriti glavni uzrok problema i spasiti nečiji život ili živote.

Što za Vas znači spašeni život?

- Kada prisustvuješ nekoj teškoj intervenciji, gdje koristiš sva svoja znanja i vještine, da bi spasio tuđi život i dok u tome uspiješ osjećaj je neopisiv. Dok sretneš na cesti osobu kojoj si spasio život, koja ti pruža ruku i kaže HVALA ispuniš se osjećajem sreće i snage da si stvarno učinio nešto veliko za njega, ali i za njegove voljene.

A kada u tome ne uspijete?

- Da ima situacija kada niti uz velike napore nismo u mogućnosti spasiti život. Na žalost to je isto dio našeg posla. A što reći ili učiniti u takvim situacijama? Pokušaš zaboraviti sve te osjećaje i slike da te ne bude noću ili ne ulaze u san. Ponekad je to nemoguće, ali i to je dio ovog posla.

Poslovni planovi i želje?

- Za početak plan mi je magistrirati, ovo mi je zadnja godina studija a onda ćemo vidjeti dalje. Nadam se da će mi se pružati mogućnosti za napredovanje. Naravno i dalje se stručno usavršavati s vremenom da bi bio što bolji i da bi mogao svoje znanje i iskustvo prenijeti drugima.

Angažirani ste i u HGSS?

- U HGSS-u sam od osnutka Stanice Čakovec. Uz obaveze koje ima svaki član te službe bio sam prepoznati kao medicinar. Naime, svatko tko pristupi službi prvo mora položiti prvu pomoć. Tu mi je bilo ponuđeno ako želim biti instruktorski kandidat za prvu pomoć u neurbanim i teško pristupnim mjestima. Nakon godina stažiranja, koliko je potrebno, ove godine postao sam punopravni član Medicinske komisije HGSS-a i instruktor prve pomoći u neurbanim i teško pristupnim mjestima.

Zbog posla kojim se bavim nekako je bilo za očekivati da se okušam i u takvoj službi za koju imam samo riječi pohvale. Slobodno mogu reći da tu ljudi riskiraju živote da bi spasili druge. Treba imati veliko srce za ostati u toj službi jer tu je puno odricanja i znoja i za neke je to na kraju previše pa odustanu.

Vaše slobodno vrijeme?

- Slobodno vrijeme koristim za odlazak na neko putovanje s obitelji i prijateljima. Volim nekako sve te ekstremne aktivnosti i u njima se najbolje osjećam i najviše dobivam. Tako sam član Sportskog padobranskog kluba Ludus iz Čakovca gdje sam instruktor padobranstva pa s ostalim članovima vodimo školu za nove padobrance ili putujemo svijetom i upoznajemo nova mjesta i druge padobrance.

Moram priznati da se nekako najbolje snalazim u zraku, a posebno ako su uz mene i ostali prijatelji padobranci. Volim speleologiju pa kao član Speleološke udruge Međimurje uz ostale članove obilazimo špilje i jame u Hrvatskoj. Dok se nađe vremena skijam, trčim jer volim biti u prirodi.

Kada mladi čovjek 'posloži' svoje poslovne obveze, kada uživa u slobodnom vremenu koje nekome život znači, kada zrači optimizmom, koji smo osjetili u razgovoru, možemo slobodno reći da će naši životi, zlu ne trebalo, biti u sigurnim rukama.

Centar grada kao modna pista: Walkmaxx predstavio novu kolekciju na originalan način!
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.