PRIČE IZ BOLNICE Rad dr. Miroslava Horvata utkan u sve bolničke pore

Tek su mu 52 godine, a po stažu i stečenom iskustvu, složenim zadacima koje kroz rad u medicini obavlja i koji je obavljao tek četvrt stoljeća zacijelo će ući u povjesnicu čakovečke Županijske bolnice.

Miroslav Horvat, ili kako ga u njegovoj Belici znaju kao Miro, nije samo zdravstveni djelatnik već je jedan od sportaša toga mjesta koji će i ovdje ući u mjesnu povjesnicu. Vezan je uz Belicu od rođenja, tamo je završio OŠ, zakratko je iz nje bio odsutan u vrijeme studija, i svoj se Belici ponovno vratio. Tu je 1995. godine sa suprugom Silvijom zasnovao obitelj kojoj su ponos tri kćeri.

Što se je događalo nakon završetka OŠ?

- Prva dva razreda 'po Šuvarovom modelu' završio sam u Čakovcu, a druga dva razreda u Varaždinu za zanimanje medicinski tehničar. Studij medicine u Zagrebu sam započeo 1986. godine i diplomirao 1992. Iste godine sam se zaposlio u tadašnjem Medicinskom centru Čakovec, današnja Županijska bolnica Čakovec gdje radim i danas. Specijalizaciju interne medicine završio sam 2010. godine, a užu specijalizaciju pulmologije 2010. godine - kaže naš sugovornik i ponosno ističe kako je član Hrvatskog pulmološkog društva, stručnog društva „Toraks“ i Europskog respiratornog društva (ERS).

- Zanimljivo je da sam 1988. godine potpisao s tadašnjim ravnateljem Medicinskog centra Franjom Turzom, dipl.iur. Ugovor o kreditu za obrazovanje koji mi je studiranje u Zagrebu financijski značajno olakšalo, a Bolnica je imala neku sigurnost za kasnije zapošljavanje gotovog liječnika s obzirom da sam se obvezao odraditi u Bolnici toliko vremena koliko sam primao kredit - kaže.

Od kada datira Vaša ljubav prema medicini i zbog čega?

- Ljubav prema prirodnoj znanosti dolazi još iz mog djetinjstva i života na selu gdje sam dosta vremena proveo na polju i s životinjama kod djeda, bake i teta. U sjećanju su mi ostale vožnje sa zaprežnim kolima i ljepota novog rađanja života životinja u štalama. S obzirom da sam u osnovnoj i srednjoj školi bio odličan učenik, moj daljnji obrazovni put je bio usmjeren na studij u Zagreb s dilemom odabira, između veterine i medicine.

Dilema je riješena tijekom srednjoškolskog obrazovanja za medicinskog tehničara u Varaždinu gdje sam osjetio dodatnu čar i ljepotu pomaganja drugim ljudima - približio nam je korake medicini i nije mogao prešutjeti:

- Sam kraj studija i početak mog radnog vijeka obilježen je brutalnim događajima u Domovinskom ratu. Kao i dio ostalih kolega sa studija medicine krajem 1991. godine odazvao sam se pozivu tadašnjeg načelnika Štaba saniteta Republike Hrvatske prim. dr. Prodana i dekana prof. dr. Kostovića pa sam u sklopu Medicinskog fakulteta bio član Sanitetskog voda. Imali smo brojne aktivnosti u sklopu Štaba saniteta na koje sam posebno ponosan. U Međimurje sam se nakon tih ratnih godina vratio s 199 dana aktivnosti kao hrvatski branitelj uključujući i sudjelovanje u akciji Oluja 1995. godine.

Specijalizirali ste internu medicinu, a potom stekli subspecijalizaciju. Zbog čega upravo ove grane?

- Usporedo s ratnim aktivnostima paralelno se razvijao i moj radni odnos u bolnici. Po završetku stažiranja 1993. godine, a na poziv tadašnjeg ravnatelja gospodina Blagusa, zapošljavam se na tadašnjoj pneumoftiziologiji, sadašnjoj Pulmologiji. Moram biti iskren i reći da sam neplanirano, sasvim slučajno, završio na pneumoftiziologiji radi tadašnjeg kadrovskog manjka, naime Odjel je tada ostao samo na jednom specijalistu (dr. A. Res).

S obzirom da se pneumoftiziologija nalazila na dislociranom mjestu na Ksajpi, gdje ja do tada nisam nikad bio, moj prvi odlazak tamo bio je s prethodnim proučavanjem zemljopisne karte. Koliko god je dislociranost Odjela od matične ustanove u Čakovcu pravila probleme u svakodnevnom radu, s druge strane dodatno nas je osnažila u stručnom pogledu i usadila u nas potrebu timskog, zajedničkog rada i oslanjanja jednih na druge.

Iz razdoblja rada na Ksajpi treba spomenuti kolegice Irenu Kovačević, dr.med. i Ingrid Škvorc, dr.med. koje su također tamo započele svoj put u smjeru pulmologije- pojasnio je i dodao kako je i Branko Ostrički, dr. med., također započeo svoj radni vijek u čakovečkoj bolnici upravo na Ksajpi. S velikom zahvalnošću i poštovanjem treba spomenuti i našeg učitelja pulmologije pokojnog prim. dr. Nabila Chalfea koji je radio na pulmologiji od 1993. do 2003. godine. Dr. Chalfe ima neprocjenjivi značaj u razvoju naše pulmologije i razvoju nas kao budućih specijalista - istaknuo je posebno i iznio jedan zanimljiv detalj vezan za Ksajpu:- Težinu rada na dislociranoj Ksajpi može dočarati i događaj iz zime 1993. godine kada smo zbog velikog snijega morali ići pješke na posao i usput na sanjkama voziti i namirnice za doručak pacijentima.

Povijest pulmologije na međimurskim prostorima?

- Odjel pneumofitiziologije je inače u našem kraju osnovan u Čakovcu u Ulici Ruđera Boškovića 1947. god, a prvi voditelj bio je dr. Mirko Kolin. Od 1949. do 1958. godine Odjel je bio u krugu bolnice, a od 1958. do 2007. godine na Ksajpi. Od tamo se Odjel 2007. godine premjestio u novosagrađeni paviljon u krugu čakovečke bolnice. S vremenom je odjel 1993. godine promijenio naziv spneumoftiziologija - što u prijevodu označava liječenje tuberkuloznih bolesnika u naziv pulmologija koja ima puno širi značaj u liječenju plućnih bolest. Također od 2002. godine pulmologija od samostalne postaje dio internističke djelatnosti.

Riječ, dvije o Odjelu pulmologije danas?

Današnja Pulmologija u Međimurskoj županiji funkcionira s Odjelom od 13 kreveta i poliklinikom koja se nalazi na 1. katu novog paviljona. Na Odjelu i Poliklinici, uz vrijedno ostalo i medicinsko osoblje (medicinske sestre, prvostupnice sestrinstva, bolničarka) trenutno uz mene rade i dvije uže specijalistice pulmologije (dr. Kovačević, dr.Škvor-Marcus,) i specijalizantica pulmologije A. Marković dr. med.

Istaknite svijetle primjere Odjela?

Iz domene pulmologije s pravom mogu konstatirati da zbrinjavamo u dijagnostičkom i terapeutskom smislu više od 90% potreba naših građana. Za akutne stvari nemamo liste čekanja i u tom smislu naši sugrađani mogu biti zadovoljni. U republičkim okvirima slovimo kao jedna od kvalitetnijih i organiziranijih pulmologija i imamo dobru suradnju s klinikama u Zagrebu. Velik dio našeg posla je zbrinjavanje bolesnika s plućnim tumorima i to od same dijagnostike do liječenja suvremenim kemoterapijskim protokolima.

U Hrvatskoj je u muškaraca najčešći rak pluća, kakva je situacija u Međimurju, odnos muškaraca i žena?

- Rak pluća je nažalost vodeći uzrok smrti među svim zloćudnim bolestima, a najučestalija je zloćudna bolest u muškaraca. Žene nešto manje obolijevaju, no trend oboljenja žena je u porastu te je direktno vezan s rastom navike pušenje i kod žena. Godišnje na našem Odjelu otkrijemo oko šezdesetak novooboljelih pacijenata, a taj broj se nažalost ne smanjuje.

Evo u prvih mjesec i pol ove godine imamo već ukupno 13 novootkrivenih bolesnika. Problem je da su to često pacijenti s napredovalim stadijima gdje su uspjesi liječenja vrlo mali. U napredovalim stadijima bolesti nije primjenjiva operacija kao najučinkovitija metoda liječenja i nastavlja se liječenje kemoterapijom, zračenjem ili kombinacijom tih metoda. U našoj ustanovi onkološko liječenje pulmoloških tumora provodi se putem Dnevne bolnice pulmologije uz nadzor pulmologa.

Što se konkretno čini na njegovoj preventivi, odnosno smanjivanju?

- Smanjenje smrtnosti od tumora pluća možemo očekivati uz ranije otkrivanje bolesti, gdje nažalost imamo malo uspjeha jer ne postoji jednostavan skrining test ili postupak kao kod nekih drugih vrsta tumora (npr. mamografija kod dojke, PSA kod prostate,…). Ima naznaka da bi skrining primjena niskodoznog CT snimanja u selekcioniranoj pušačkoj populaciji mogla dovesti do ranijeg otkrivanja bolesti, no upitno je kad bi to moglo zaživjeti - kaže upitno i dodaje kako jedino preostaje edukacija bolesnika i zdravstvenog kadra da obrate pažnju na moguće rane simptome bolesti kao npr. duži kašalj, iskašljavanje krvi, bolovi u prsištu... i da se tada barem učini rtg snimka pluća, a po potrebi i dodatna dijagnostika.

 

- Najučinkovitija i najjeftinija preventivna mjera za smanjenje broja oboljelih je definitivno borba za smanjenje ovisnosti od pušenja. Ovdje se ne radi o borbi protiv pušača kako se to zna krivo interpretirati nego želja da se pomogne i pušačima da se ostave navike pušenja i tako sačuvaju kvalitetan nastavak života bez pušačkih bolesti i svoj, a i svojih bližnjih koji pasivno puše s njima.

Ima li rezultata?

- Nažalost u toj borbi imamo malo uspjeha što pokazuju i nedavni poražavajući podaci da ima oko 30 % pušača u našoj državi te da puši i značajan broj adolescenata. Godišnja je tužna posljedica toga da umire od posljedica pušenja više od 10 000 naših sugrađana. Mišljenja sam da bi država trebala jasnije upoznati ljude s ukupnom cijenom posljedice pušenja, uključivši troškove liječenja, izgubljene živote i sve ostale troškove i onda povući konkretnije poteze u cilju smanjenja broja pušača. Dok se s jedne strane primjerice u cilju smanjenja smrtnosti u prometu s pravom provode različite aktivnosti koje uključuju u konačnici i značajnu financijsku i pravnu odgovornost, s druge strane na planu borbe protiv pušenja to djeluje jako mlako.

Nekoliko rečenica Vaših epizoda na ravnateljskim pozicijama?

- Moj put na tzv. rukovodećim strukturama bolnice započeo je 2003. god. kada sam postao voditelj pulmologije. Zatim sam 2007. godine postao zamjenik ravnatelja, u mandatu ravnatelja Dragutina Kopasića dr. med. sve do 2013. godine. Od 2013. do 2015. bio sam sanacijski upravitelj. Potom kratko vrijeme zamjenik sanacijskog upravitelja pokojnog Stjepana Koraja i v. d. ravnatelja od 5. do 11. mjeseca 2016. godine. U isto vrijeme kad nisam bio upravitelj ili ravnatelj bio sam i voditelj internističkih djelatnosti, kasnije pročelnik službe te voditelj dnevne bolnice sve do 1. mjeseca 2017. godine.

Poziciju sanacijskog upravitelj prihvatio sam u vrlo turbulentnom i financijski teškom razdoblju vodeći se željom da sačuvam integritet ustanove, njezine dotadašnje stručne dosege i da pokušam implementirati neke dalekosežne projekte.

Podsjećam da je u to vrijeme radi loše likvidnosti cijele države koja se prelijevala i na zdravstveni sustav dug bolnice u jednom trenutku bio veći od 106 milijuna kuna, radi kašnjenja procesa sanacije ovršila nas je jedna farmaceutska firma za oko 1.4 milijuna kuna, a PBZ banka je prijetila ovrhom radi neplaćanja dijela obveze Županije po kreditima za izgradnju bolnice.

U konačnici uspjeli smo financijski konsolidirati ustanovu uz sanaciju od strane države od ukupno 72.738 920 i još dodatnih 10.134.287 kn koje je uplaćeno tijekom 2015. temeljem ostvarenog fakturiranja iznad ugovorenog limita. Na taj način su dospjele obveze krajem 2015. godine smanjene na oko 14. milijuna kuna. Da nije bilo ovrhe PBZ-a radi neplaćanja Županije obveza po kreditima početkom 2015. od 9.044.540 kuna rezultat poslovanja bi bio još i bolji.

Cijelo to vrijeme uspjeli smo sačuvati i sve stručne sadržaje i povećati broj zdravstvenog osoblja, a bolnicu je odlaskom u inozemstvo (Švedsku) napustio svega jedan liječnik, spec. ginekologije. Treba spomenuti i razdoblje štrajka liječnika i medicinskih sestara u 9. mjeseca 2013. koje smo kao ustanova prebrodili bez ijednog incidenta i većih posljedica za pacijente zahvaljujući prije svega dobroj komunikaciji i razboritosti vodstva sindikata i svih sudionika štrajka.

To nije sve?

- Kao zamjenik ravnatelja doktora Kopasića obavljao sam i poslove pomoćnika za kvalitetu te sam bio zadužen za implementaciju sustava kvalitete u našu bolnicu. Inicirao sam osnivanje Povjerenstva za kvalitetu koje je u 2011. održalo svoju prvu sjednicu, autor sam Priručnika za kvalitetu i ostale dokumentacije koja je bila nužna za prijavu u akreditacijskom postupku. Inicijator sam i član interdisciplniranih skupina koje su 2010. napravile prve protokole liječenja, to su bili Protokol za liječenje vanbolničkih pneumonijai Protokol za liječenje tromboembolija.

Svim tim aktivnostima utvrdili smo temelje za kasniji razvoj sustava kvalitete i ostvarivanje indikatora kvalitete o čemu ovisi i dio prihoda ustanove. Tako je Bolnica 2015. od maksimalno mogućih 60 postotnih poena na godišnjem nivou temeljem kvalitete ostvarila 57, odnosno 95% mogućih i time postala vodeća bolnica u Hrvatskoj po navedenim indikatorima.

Projekti?

- Posebice sam ponosan na implementaciju regionalnog centra interventne kardiologije u čije ostvarenje je trebalo uložiti puno truda, živaca i vremena. Implementacijom tog segmenta zdravstvene skrbi kao bolnica u stručnom pogledu napravili smo ogroman iskorak sa kojim se osim Kliničkih bolnica može pohvaliti još samo nekoliko ustanova. A ono što je još važnije ljudima ove regije omogućili smo veći standard u zbrinjavanju jedne od najčešćih bolesti današnjice (koronarne bolesti). Razmišljanja o tom projektu počele su 2005. godine u sklopu Tima za zdravlje Županije gdje sam bio voditelj užeg tima za Koronarnu srčanu bolest.

Tako smo još 2006. god, dr. Ostrički i ja složili i distribuirali liječnicima Protokol za liječenjeinfarkta miokarda s elevacijom ST spojnice u Međimurskoj županiji. Osnovni kadrovski preduvjet stvoren je povratkom dr. Ostričkog 2011. godine (koji je otišao iz bolnice nekoliko godina ranije) kojeg smo uspjeli uvjeriti u perspektivnost naše kardiologije i to tadašnji ravnatelj doktor Kopasić i ja.

O projektu interventne kardiologije razgovarali smo i u postupku sanacije zdravstvenih ustanova 2013. god. s čelnicima bolnica naše regije (tadašnji upravitelj dr. Tršinski iz Varaždina, dr. Stapar iz Koprivnice) koji nisu imali osnovnih kadrovskih niti prostornih preduvjeta za ostvarenje projekta. Prvo javno obraćanje o tom projektu i traženje podrške politike imao sam na kolegiju načelnika i gradonačelnika u Belici krajem 10. mjeseca 2013. godine.

Potom smo nakon stručne elaboracije i suglasnosti Sanacijskog vijeća i resornog ministra 2014. godine pokrenuli projekt. Planski smo posložili kadrove, prvostupnike sestrinstva, rtg., inženjere, a naročiti smo iskorak u tom smislu učinili sa liječnicima. Transformirali smo specijalizaciju u kardiološku za dr. Dilbera i dr. Kovačića i još dodatno dobili odobrenje za 2 specijalizacije kardiologije čime smo stvorili čvrstu kadrovsku podlogu za funkcioniranje sustava. Razgovori i sugestije kao i kasnije edukacije doc. Starčevića i dr. Veskovića iz KB Dubrava bili su također od neizmjerne važnosti.

Problema u implementaciji imali smo na svakom koraku; od toga da se moralo razgovarati sa ukupno 4 ministra do implementacije, do problema u javnoj nabavi angiosale i nerazumijevanje čelnika kardiološkog društva (koji su kasnije promijenili stav). Mislim da je presudan korak učinjen sklapanjem Ugovora o nabavi angiosale u ljeto 2016. god. nakon završenog postupka javne nabave za što sam imao podršku župana Matije Posavca uz neslaganje tadašnjeg ministra dr. Nakića. Kasnije smjena ministra Nakića i političko preslagivanje nam je u biti išlo dodatno na ruku i u 12. mjesecu 2016. interventna kardiologija je mogla početi sa radom.

Drugi važan projekt koji je započet 2014. godine bila je Rekonstrukcija operativnog trakta koji je izgrađen 1973. god. i u svakom pogledu bio je neprimjeren za daljnji rad. Završetkom tog projekta su i kirurške struke dobile preduvjet za daljnji stručni razvoj. Projekt je zahvaljujući razumijevanju županijskih struktura financiran uglavnom iz decentraliziranih sredstava.

Rekonstrukcija i proširenje Dnevne bolnice također je važan projekt ostvaren 2014. godine kojim se dalo prostora Dnevnoj bolnici da funkcionira na koliko toliko prihvatljiv način do realizacije premještaja u prostore stare interne.

Aplikaciju projekta „ Rekonstrukcija i opremanje Županijske bolnice Čakovec za potrebednevne bolnice i dnevne kirurgije vrijednosti oko 50 milijuna kuna, za koji smo ishodili i građevinsku dozvolu, učinjena je za vrijeme mog mandata v.d. ravnatelja u 9.mjesecu 2016. godine. Za isti smo dobili djelomičnu suglasnost za dio koji se odnosi na dnevnu kirurgiju, a na dio koji se odnosi na centralnu dnevnu bolnicu konstatacija iz Ministarstva „Povjerenstvo će moći dati pozitivnu ocjenu po donošenju novog Plana reorganizacije bolničkog sustava“ bila je u tom trenutku dio političkog preslagivanja -pojasnio je opsežno.

I za kraj? 

- Osim struke i aktivnosti u bolnici prilično sam i društveno aktivan i u tom segmentu također pokušavam dati doprinos široj zajednici. Tako sam od 2004. godine dopredsjednik Lige za borbu protiv raka Čakovec, od 2008. godine predsjednik Upravnog odbora Međimurske zaklade solidarnosti Katruža. Od 2004. godine član sam tzv. Županijskog tima za zdravlje („Rukovođenje i upravljanje za zdravlje“) i voditelj po prioritetu za Koronarnu srčanu bolest, 2006. godine inicijator za osnivanje i član Tima za zdravlje Općine Belica gdje smo inicirali otvaranje Trim staze, nabavku Mjerača krvnog tlaka i EKG aparata za ambulantu 2009. godine, član Školskog odbora Osnovne škole Belica, 2009. god. član Odbora za društvene djelatnosti Vijeća Općine Belica2005. predsjednik Suda časti HLZ-Podružnice Čakovec u mandatu predsjednice Marine Payerl-Pal dr.med, a od 2017. član Odbora za zdravstvo Skupštine Međimurske županije.

U jednom mandatu sam bio član Vijeća Općine Belica kao nezavisni vijećnik. I na kraju ne mogu ne spomenuti svoju najveći hobi u slobodno vrijeme, a to je nogomet. Od pionira do veterana igrao sam u NK BSK-u gdje sam s ponosom bio član poznate generacije koja je 1990. godine proglašena najboljom sportskom momčadi Međimurja. I sada igram kad stignem u veteranima te mali nogomet s prijateljima i kolegama u sportskoj dvorani i na otvorenom.

I za kraj je rekao kako mu je ovaj razgovor poslužio da napravi svojevrsnu inventuru svojih prvi pedesetak godina. Po nama, o tome je u cijelosti uspio.

Besplatnu eMedjimurje.hr aplikaciju za Android možete preuzeti klikom ovdje, a za iPhone ovdje.

Pozadina 13. mjesta Jacquesa na Eurosongu: dobrosusjedski glasovi izostali
Sorry, tvoja verzija web preglednika više nije podržana.

Za pristup portalu, a i zbog sigurnosnih razloga molimo te da nadogradiš svoj preglednik na najnoviju verziju.